IHT 15. XII. IHT- AMERIKANCI BI MOGLI IZGUBITI PARTNERSTVA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. XII. 2001. Težeći superiornosti, SAD bi mogao izgubiti partnerstva "Bushova Osuda Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava ključan je korak u vanjskoj politici ove vlade. Ta je politika počela agresivnim unilateralizmom, nakon 11. rujna je tražila multilateralnu podršku no sada je ponovno potvrdila svoju odlučnost da se vrati suverenoj i individualnoj akciji- a na drugima je da ju slijede ili ne, kako im drago, i da budu nagrađeni ili kažnjeni, u skladu s time. Oni koji su mislili kako je reakcija vlade na terorističke napade predstavljala temeljno preusmjerenje politike bili su u krivu. Da bi izgradili antiteroristički savez, administracija i Kongres brzo su platili dug UN-u i učinili važne ustupke Pakistanu, Rusiji i srednjoazijskim republikama. SAD treba baze u Srednjoj Aziji i vojne ustupke drugdje. Potvrda NATO-a i Vijeća Sigurnosti dali su vjerodostojnost akcijama SAD-a. Međutim, u Washingtonu nije postojala namjera da se druge primi u američka ratna vijeća ili da se odluke modificiraju u skladu s onim što Vijeće Sigurnosti ili bilo tko drugi misli o ratu protiv terorizma. O unilateralnoj akciji se može kazati mnogo. Ona štedi vrijeme i obično je učinkovita. Nakon iskustva na Kosovu, kada je Washington morao o taktikama i operativnim odlukama raspravljati sa saveznicima iz NATO-a, Pentagon je odlučio: 'Nikada više.' U Afganistanu, cijeli show je vodio Washington. Čak se i vjerni Britanci tuže kako se od njihovih specijalnih postrojbi očekivalo da ne postavljaju suvišna pitanja, da zaborave na vlastitu zapovjednu strukturu i da čine ono što im manje iskusni američki zapovjednici narede. Ono što bi se moglo nazvati Ratnom strankom u Washingtonu- ili ekipom 'benevolentne hegemonije'- krizu je vidjelo kao dobrodošli poticaj vlastitim ambicijama, koje bi rezultirale temeljnim promjenama u svjetskoj ravnoteži koja će SAD-u dati najveću moć, njeni neprijatelji- 'razbojničke države'- će biti poražene a Rusi, Kinezi i Europljani zauvijek osuđeni na drugorazredne uloge. Reakcija Rusije bila je najvažnija. Sve do ovotjedne odluke o Sporazumu ABM, moglo se tvrditi da je Rusija, zajedno s Izraelom, imala najveće koristi od napada počinjenih 11. rujna. Vladimir Putin je izabran za predsjednika Rusije kako bi svojoj zemlji vratio glavnu svjetsku ulogu. Za njega su postojale dvije opcije. Prva, koju je neko vrijeme istraživao, bila je ponovno oživjeti hladnoratovski bilateralni sukob između SAD-a i koalicije suparnika, uključujući Kinu, Indiju i druge zemlje trećeg svijeta. Okupljao bi ih pozivima na pluralizam i ravnotežu. Druga, koju je Rusija zapravo i prihvatila, bila je pridružiti se zapadnoj koaliciji koju predvodi Amerika, s ciljem unaprijeđivanja ruskih interesa. Tako je Putin prihvatio američku reakciju na napade počinjene 11. rujna, tvrdeći kako i Rusija ima problem s islamskim terorizmom u Čečeniji, i s drugim nacionalističkim ispadima u kavkaškom području. Strateško partnerstvo sa SAD-om u cilju borbe protiv terorizma gdje god on postoji, kazao je, bilo bi dobrodošlo. Obje su strane natuknule kako bi mogle doći do načina za rješavanje problema sporazuma ABM, i to njegovim modificiranjem. Taj problem, u svakom slučaju, ne mora biti problem. Kao što su to Philip Coyle i John Rhinelander, bivši američki obrambeni dužnosnici, napisali u jesenskom izdanju newyorškog časopisa 'World Policy Journal' ( Časopis za svjetsku politiku) koji izlazi svaka četiri mjeseca, 'Iako ispitivanje i realiziranje mogu biti provođeni tako da krše sporazum ABM, to nije i neophodno da bi se unaprijedio razvoj tehnologija za raketnu obranu. Razvoj hardwarea i softwarea za raketnu obranu ne zahtijeva- a zapravo bi mu mogao i naštetiti- agresivni program' koji promiče vlada. Bushove kritike Sporazuma ABM mogle bi biti protumačene kao prkošenje Rusiji i ostatku međunarodne zajednice. Trijumf vojnih operacija u Afganistanu i kolaps talibana Washingtonskom su osjećaju superiornosti dale enormni poticaj. Superiornost je stvarna, no zasnovana na vojnoj moći. Sa sobom nosi i političku moć, ali i veliku opasnost od toga da se ponaša kao da niti jedna druga vrsta moći nije bitna. Nepotrebno trošenje prednosti novog odnošaja s Rusijom nije dobar znak", piše William Pfaff.