ŠV 28. XI. NZZ: BUSH PRIPREMA DRUGU FAZU RATA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. XI. 2001. Faza broj dva u borbi protiv terora "Poziv predsjednika Busha Sadamu Huseinu da ponovno omogući dolazak inspektora UN u Irak uvod je u drugu fazu rata protiv međunarodnog terorizma. Težnja Amerikanaca da kuju željezo dok je vruće vjerojatno će rezultirati provjerom sposobnosti protuterorističke koalicije - no još nije jasno u kojim razmjerima i s kojim posljedicama. Tijek rata u AFganistanu pokazao je da je interesni savez optorniji na krize no što se u početku pretpostavljalo te da su organizirani prosvjedi 'muslimanskih masa' bili glasni ali ne bezuvjetno i djelotvorni. Javnost nije stekla ni dojam da Bushova administracija pomišlja na trenutačni vojni napad. Naprotiv, namjerava prvo pripremiti diplomatski i politički teren i osigurati dovoljno vremena za te napore. Promatrač je ponovno sklon nagađanju i o mogućim postupcima diktatora u Bagdadu koji je u određenim okolnostima nešto i naučio iz kriza i rata iz 1990/1991. g. Nakon uobičajenih manevra odugovlačenja mogao bi zaista ponovno dopustiti dolazak kontrolora i potom ih podvrgnuti pritisku kako ne bi mogli dovoljno temeljito obavljati svoj posao. Njegova bi taktika bila oduzeti Americi bilo kakvo objašnjenje pouzdane vojne akcije i time spasiti vlastitu kožu. Moguće je da će Rusija i Francuska uz to i pokušati zakočiti Amerikance; pitanje je da li je 11. rujna u odnosu na prethodno razdoblje uistinu nešto promijenio u tom pogledu. Očito je i da Turska, sve važniji saveznik, želi dobiti jamstva o cilju protusadamovske strategije a možda i o vlastitoj budućoj pripadnosti zapadnom svijetu. Sve su to znatne teškoće ali te dovoljno velike da Washington odvrate od vojne akcije. Ipak, mnogo će toga ovisiti o tome hoće li pripadnici protuterorističkog saveza sačuvati dojam da Amerikanci misle ozbiljno, da su dovoljno uporni i da teže sređivanju odnosa na Bliskom Istoku, koji bi napokon mogli biti stabilni i postojani. U svakom slučaju, moguće je da je Bushova administracija izvukla pouke iz američkih grešaka i propusta iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Pobjeda nad Sadamom nije se s vremenom preobrazila u strateški pat samo zbog preuranjenog prekida borbenih operacija, odustajanja od 'pohoda na Bagdad' i pogrešnog odnosa prema pobunama na sjeveru i jugu Iraka. Upravo je 'on/off' politika u sukobu s Bagdadom rezultirala time da zapravo nitko osim Velike Britanije nije više slijedio zajednički cilj niti se želio dalje eksponirati. Faza broj dva nije započela samo Bushovim upozorenjem Bagdadu - njezin sastavni dio su i govor američkog ministra vanjskih poslova Powella o izraelsko-palestinskom sukobu i slanje generala Zinnija i tajnika burnsa u Jeruzalem i u cijelu regiju. I u toj se sferi nazire početak novog pristupa. U žarištu pozornosti i pod velikim pritiskom ne nalaze se samo Sharon i Arafat koji bi trebali pronaći put prema modusu vivendi bez primjene sile - i arapski režimi sa statusom prijatelja pozvani su da pridonesu mirnom rješenju. Tko od Busha očekuje prihvaćanje unutarpolitičkih rizika i podvrgavanje Sharona pritisku, trebao bi zahtijevati od Mubaraka, Abdallaha i Fahda da isto učine s Arafatom - i to očito ne samo iza kulisa. Ozbiljnost arapskog angažamana za palestinsku stvar našla bi se na kušnji. Tek bi u tom slučaju postojala šansa za novi početak. No, izraelsko-palestinski dogovor o povratku za pregovarački stol predstavlja diplomatsko-političku dopunu a ne preduvjet akcije protiv Iraka. Cilj bi u ovom slučaju sasvim jasno bilo svrgavanje Sadama Huseina i spremnost režima-nasljednica da uništi postojeće kapacitete za proizvodnju atomskog, biološkog i kemijskog oružja i za stvaranje mirnog života sa susjedima. Oklijevanje Busha starijeg da svojedobno u Iraku izazove smjenu režima bilo je motivirano brojnim razlozima. Među njima su u prvom redu bili otpori u arapskom bloku i strah od premoći Irana u regiji. Ti su uvjeti danas drugačiji (...), naglašava komentator na kraju priloga.