IT-17.X.CORRIERE- POVRATAK DRŽAVE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 17. X. 2001. Povratak države, u ratu i u miru "U posljednjem desetljeću, u istraživanjima zapadnjačkih znanstvenika društvenih nauka, čak i kada su se naizgled bavila nečim drugim, dominirala je velika tema: sadašnjost i budućnost teritorijalno organizirane politike, sadašnjost i budućnost države. Pitanje, eksplicitno ili implicitno, bilo je: je li država na točci nestajanja radi globalizacije? I ako jest, koja će nove oblike preuzeti politika u post-državnom dobu? Tema države, njenih transformacija, budućnosti, bila je naravno zrcalna onoj globalizacije. Dug je niz učenjaka koji su, u ovom desetljeću, recitirali 'de profundis' za državu. Globalizacija je bila, gotovo za sve, nezaustavljiva, a država, prema tisuću naznaka, izgledala je kao da će biti njena slavna žrtva. I osporavanja globalizacije, kada su se pojavljivala, izgledala su kao da potvrđuju dijagnozu: od Seattlea do Genove, protuglobalizacijski pokret izgledao ja kao da ima najveći stupanj 'transnacionalnih' obilježja koja su najavljivala nepovratne promjene političkog djelovanja: ne više teritorijalno zatvorenog unutar državno-nacionalnih granica (i mentalnih obzora), nego temeljenog na novim organizacijskim formulama i načinima komunikacije proizišlim iz političke uporabe interneta. Politika 'anti' koliko i politika 'za' globalizaciju izgledale su kao na točci deteritorijalizacije, reorganiziranja u oblicima koji bi premostili države, ubrzavajući tako njeno zastarijevanje. Potom, potvrđujući da su determinističke procjene uvijek pogrešne kada su njihov predmet nepredvidljivi ljudski poslovi, došao je 11. rujan, izbio je rat 'sui generis', kojega ipak nije nedopušteno, vjerujem, nazvati Trećim svjetskim ratom. I sve ono što je ostvareno ponovno je dovedeno u pitanje. Nije više sigurno da će se globalizacija nastaviti ili da će barem nastaviti ići burni ritmom posljednjeg desetljeća. Postoji i ekonomisti (primjerice, u Italiji, Mario Deaglio) koji misle da je globalizacija pretrpjela, uslijed izbijanja rata, smrtni udarac. To je teza koja ima svoju povijesnu utemeljenost. Izbijanje Prvog svjetskog rata odredilo je kraj vala globalizacije tržišta koje je uključivalo zapadni svijet u prethodnih pedeset godina. Tek sedamdesetih godina 20. stoljeća, primjerice, trgovinska se razmjena vratila na razinu koju je bila dostigla 1914.. Danas pojačavanjem nadzora nad kretanjem ljudi i stvari uslijed potrebe sprječavanja novih atentata, nove državne kontrole (predodređene, za pretpostaviti, da postanu sve pomnije) nad bankarskim kretanjima sa ciljem da se pogodi 'terorističko financiranje', vjerojatno sužavanje određenih ljudskih prava pred potrebom borbe protiv terorističkih mreže razmještenih u zapadnim zemljama, promjena 'ozračja' koja će vjerojatno tok zapadnjačkih ulaganja nagnati da se koncentrira na politički sigurnijim teritorijima (najviše zapadnim), sve su to čimbenici koji, u kombinaciji, izgleda da označavaju ako ne kraj onda drastično usporavanje procesa globalizacije tržišta. No globalizacija je bila glavni osumnjičenik u istragama o 'kraju' države. Ako globalizacija uzmiče ili staje onda će država ponovno igrati političku ulogu prvog reda. Uzrok tome je upravo rat. Pedeset i više godina navele su mnoge da vjeruju, u Europi, da je država, u biti, davatelj usluga, radilo se mirovinama, školi ili unutarnjoj sigurnosti. Nije tako. Država je u svojoj pravoj biti ratna mašina. Država se rađa na pepelu feudalne anarhije, iz rata. I rat je taj koji ju je učinio, tijekom stoljeća, velikom birokratskom organizacijom. (...) Ratom kojega je pokrenuo radikalni islamizam država se odmah vratila zaposjesti cijelu pozornicu. Sjedinjene Države stvorile su jednu protuterorističku koaliciju, koja je očito u cijelosti sastavljena od država. I ne samo to, kao što pokazuje ono što je najvjerojatnije samo prva bitka dugog rata, odnosno sadašnja oružana intervencija protiv talibanskog Afganistana, i 'neprijatelj' je primoran 're-teritorijalizirati' se, učiniti se, protiv svoje volje, državom. (...) I kako bi dobile rat zapadne države moraju možebitno popustljive spram islamskog terorizma, nagnati da se ponovno 'podržave', vrate nadzor nad nacionalnim teritorijem. Teorija državnog suvereniteta pravi razliku između vanjskog suvereniteta (u odnosu na druge države) i unutarnjeg (spram građana ili podređenih). No vanjski i unutarnji suverenitet su povezani. Vraćanje vanjskog suvereniteta radi rata prati obnavljanje uloge unutarnjeg suvereniteta. U smislu većeg utjecaja države. Spominjano ponovno predlaganje keynesijanskih politika kako bi se prigušila recesija implicira povratak ideji o 'više države' i u unutarnjim i gospodarskim odnosima zapadnih zemalja, to je zaustavljanje recepata tržišnog liberalizma, recepata koji su predlagali 'manje države'. I to je posljedica vraćanja države radi učinka rata. Odgovarajući razmjer države za vođenje ratova, prirodno, varira mijenjanjem tehnoloških, političkih, gospodarskih uvjeta. Ako bi ratni izazov trebao trajati godinama (a na žalost ništa ne navodi na pomisao da nije tako), čak i ono što su upućeni u posao do sada smatrali ne previše vjerojatnim, odnosno djelomično ali znakovito prepuštanje stvarne 'državnosti' Europskoj Uniji, moglo bi se ostvariti u kratkom vremenu. Nikada u povijesti federalni državni sustavi nisu nastajali bez poticaja velike vojne prijetnje. Uslijed učinka krize u tijeku europska integracija mogla bi se odjednom ubrzati. Što, prirodno, kao pretpostavku treba iznositi u pola glasa, uvijek imajući na umu urođenu nepredvidljivost ljudskih poslova.", piše Angelo Panebianco.