RUSIJA-OBŠČAJA GAZETA 4.10.01. SVJETSKA DRŽAVA

RUSIJA OBŠČAJA GAZETA 4. X. 2001. Utrka s apokalipsom "(...) Nije samo terorizam sve strašniji i sve manje sputan državnim granicama, i drugi su zločini, pa i obične pogrješke, sve strašnije, a njihove posljedice sve šire. Kao što je više-manje jasno kakva je bolest posrijedi, tako je više- manje jasno gdje treba tražiti liječnike i lijek. Tehnike se nećemo odreći, 'globalizaciju' nećemo zaustaviti. Postoji samo jedan put - tražiti mogućnost za spas tamo gdje je izvor pogibelji - u istoj tehnici i u istoj 'globalizaciji'. Novim tehnogenim pogibeljima možemo se oduprijeti samo usavršavanjem sigurnosne tehnike. A sve većoj 'globalizaciji' pogibelji samo 'globalizacijom' borbe protiv njih. Svjetskoj terorističkoj prijetnji može se oduprijeti samo 'posebna međunarodna služba' koja također ne zna za granice, kao što ne znaju ni teroristi, koja nastaje pred našim očima i već je započela prvu globalnu 'posebnu operaciju'. No potpuno je jasno da je uspjeh sličnih operacija i služba ograničen. Žarišta terorizma mogu uvijek iznova nastajati. Dok Jeljcin nije počeo uvoditi 'ustavni red' u Čečeniji nije bilo čečenskog terorizma. U Afganistanu je sve bilo mirno dok nisu svrgnuli kralja i dok mi zatim nismo tamo poslali našu 'ograničenu sastavnicu'. Na koncu nema smisla uništavati postojeće terorističke mreže i istodobno dopuštati da vlasti nacionalnih država koje se često ravnaju iznimno ograničenim i pohlepnim pobudama, stvaraju nova žarišta terorizma, odakle će se kasnije širiti po čitavom svijetu. Ako borba protiv terorizma treba biti stvar čitavog 'uljuđenog svijeta', onda i sprječavanje 'terorogenih stanja' kao što je čečensko ili palestinsko, također mora biti stvar čitavog 'uljuđenog svijeta', a nipošto ne 'posebne međunarodne službe'. K tome, ranjivost našeg svijeta ne očituje se samo u terorističkim pogibeljima. Borba s mogućim katastrofama kao što je černobiljska, 'Kursk', povremeni izlijevanje iz tankera također mora biti međunarodna, kao što su i njihove prijetnje, ali opet ne stvar posebnih služba, već drugih svjetskih 'ministarstava'. Naravno, na taj način odgovor na sve globalnije prijetnje našem sve jedinstvenijem i krhkijem svijetu može biti samo stvaranje cjelovitog sustava svjetske vlasti i na koncu zajednička svjetska država. Taj je 'dnevni red' XXI. stoljeća jasno zacrtan. Proces njegove izrade već teče. Sud za Jugoslaviju i Ruandu, uhićenje Lazarenka, Pinocheta i Borodina, različite 'inspekcije' UN-a, OESS-a i Vijeća Europe, NATO-ova operacija na Kosovu i mnoge druge stvari jesu njegovi brojni i različiti oblici. No teroristički napadi na Washington i na New York bit će snažan katalizator tog procesa. Najstrašniji udarac teroristi nisu zadali SAD-u. Naprotiv, uloga SAD-a kao vođe u borbi protiv međunarodnog terorizma sada naočigled jača. Zadali su ga načelu neupletanja u unutarnje stvari i državnog suvereniteta. Čak se ni mi, koji smo teško prihvatili djelovanje NATO-a u bivšoj Jugoslaviji, ne protivimo akciji u 'suverenom Afganistanu' i 'upletanju' u njegove 'unutarnje stvari'. Stvaranje jedinstvenog svjetskog sustava vlasti sada će se ubrzati. No ipak će to biti i dugotrajan i težak proces 'traženja' načelno novih oblika pravnog poretka i organizacije (jasno je da svjetska država neće biti tek nacionalna država u svjetskim razmjerima koju će predvoditi neki 'predsjednik Zamaljske kugle') koji će nailaziti na golem i raznolik otpor. (...) Uljuđeni svijet sada nužno mora nastupiti u autoritarnoj ulozi policajca, učitelja, 'uljuđivača'. Drugog puta jednostavno nema i sada vidimo da 'uljuđene' zemlje, poglavito SAD, odlučuju o budućnosti Afganistana dogovarajući se, u najboljem slučaju, s pojedinim 'uljuđenim' Afganistancima. No pritom jednostavno ni na časak ne smijemo zaboraviti da je 'vrijednost' osobe jednog Afganistanca ista kao jednog Amerikanca ili Engleza i da to načelo na koncu svakako mora dobiti i svoj pravni izraz. 'Uljuđeno' je čovječanstvo stupilo na put na kojemu će morati spajati nespojivo i ići protiv vlastitih načela ne odričući ih se i ne zaboravljajući ih. To je put na kojemu je jako lako 'zanijeti se' vodećim položajem i diktatom i popustiti pred naravnom težnjom da se on učvrsti, vrlo je lako 'pobrkati' zadaće preživljavanja ljudske vrste i vlastitu korist, spašavanje svjetske uljudbe i spašavanje 'General Motorsa', istinske ljudske vrijednosti i svoje predrasude i navike. Put je to koji traži golemu snagu, intelektualno poštenje i teško ostvariv spoj spremnosti da se preuzme odgovornost i svijesti o vlastitoj ograničenosti. Težak i dug put koji će trajati čitavo stoljeće koje je tako užasno započelo. No drugo puta jednostavno nema, mi smo već krenuli njime i ne možemo drugamo, jer je alternativa uspostavi svjetskog poretka i svjetske vlasti samo jedna - apokalipsa čiju smo glavnu probu mogli vidjeti na televiziji", piše Dmitrij Furman.