IT-18.7.-AVVENIRE-PUTIN I EUROPA

ITALIJA AVVENIRE 18. VII. 2001. Putin je za Europu strateški partner "(...) Već gotovo dvije godine pred sobom imamo jednog mladog čovjeka, Putina, koji je ostavljao dojam tehnokrata, ali koji pokazuje osjećaj za politiku. Nakon što je potpisao sporazum o prijateljstvu s Kinom (spektakularan, ali mršava sadržaja) i prosvjedovao zbog posljednjeg američkog protubalističkog pokusa na Pacifiku, Putin će sljedećih dana biti i u Genovi, i bilo je prikladno prihvatiti njegovo sudjelovanje, makar za sada samo u političkom djelu skupa G8. Cilj Bushove administracije da izmijeni temeljne sporazume o strateškoj ravnoteži, jer oni po američkoj ocjeni odražavaju stanje kakvo je u svijetu bilo prije nekoliko desetljeća i koje je danas potpuno prevladano, u Europi i kod nas, poglavito na ljevici, izazvao je nedoumice i negativne reakcije. Te su reakcije djelomice opravdane, jer je neprihvatljiv gotovo potpuni izostanak dijaloga i objašnjenja među saveznicima, bilo na bilateralnom planu, bilo u atlantskom sjedištu. Bushova administracija daje poneki znak da želi to ispraviti, no vrlo sporo. Ipak Putinovi prosvjedi, za koje Washington pokazuje da ih želi uzimati u obzir, izazvali su nepovjerenje u Europi, radi sumnje da on želi ponovno uspostaviti, u granicama mogućeg, svjetsku dvojnu vladavinu Washington-Moskva. Nije simpatično stalno spočitavati ruskom predsjedniku karijeru mladog dužnosnika u sovjetskim tajnim službama. U sovjetskoj je stvarnosti, ako se isključe prljava djelovanja specijalnih agenata, bila riječ o jednom od rijetkih edukativnih zanimanja, koje je zato moglo otvoriti oči, poglavito ako se obavljalo u inozemstvu, za svjetsku preobrazbu u tijeku, a koja je rusko društvo sve više ostavljala za sobom, u retorici i lancima koje mu je nametnuo marksizam. Uz velike napore i teškoće, pomoću koraka naprijed i koraka natrag, te očito i pogrešaka, uopće se ne čini da Putin želi odbaciti cilj učvršćivanja slobode i demokracije u svojoj zemlji. (...) Naravno, u Čečeniji se ne može dogovoriti s islamskim fundamentalizmom (mada je nužno da se odlučno suprotstavlja svakoj pretjeranoj represiji). Može biti još mnogo točaka nerazumijevanja između Rusije, s jedne strane, odnosno Atlantskog saveza i Europske Unije, s druge. Međutim, moramo ih nastojati razjasniti s Putinovome Rusijom. Što se tiče širenja bruxelleske zajednice prema istoku te balkanskih kriza, Europa je tu može odigrati odlučujuću ulogu, ili bar ulogu koprotagonista. Što se tiče globalnih ravnoteža, prije svega je prijeko potrebno da se u atlantskom okviru i u mnogim drugim raspoloživim sjedištima snažno obnovi i osuvremeni prijateljski euro-američki dijalog, ne gubeći iz vida, naravno, odgovornosti Washingtona, ali postupno preuzimajući, s europske strane, i vlastite odgovornosti. Sjedinjene Države i Europska unija zatim moraju u dogovoru doći u položaj da zajedno s Rusijom preispitaju te teme. Europska unija mora biti spremna: međutim, umjesto da ide naprijed, ona se izlaže riziku nazadovanja u stanje gospodarskog područja sa zajedničkim pravilima, koje je možda veliko i blaženo, ali ne može pružiti obzor mladima u skladu s nacrtom utemeljitelja i vlastitih velikih civilizacijskih tradicija. Znakovito je da je Putin u nedavnom interviewu listu Corriere della Sera', ponovno kazao da, kao državni poglavar, cijeni pozitivnu dinamiku Ivana Pavla II. u korist mira, zadnjom prigodom potvrđenu povijesnim putom u Ukrajinu. Jako je znakovito da se on izjasnio kao kršćanin, nakon desetljeća militantnog ateizma u Kremlju, i da se kao takav obratio crkvi, onoj pravoslavnoj, iskazujući želju da sazrije jedan pozitivan zaokret prema Svetoj stolici. To su nedvojbeni znaci pripadnosti zajedničkoj civilizaciji.", piše Bruno Bottai.