IT-LA REPUBBLICA-18.2.-BOMBARDIRANJE IRAKA I SAVEZNICI

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. II. 2001. Svađa između saveznika "Kad igra postane gruba, grubi počinju igrati, a Europa nestaje. U izljevu reakcija na zračni napad protiv Bagdada postoji zaglušujuća šutnja, ona Javiera Solane, visokog povjerenika za vanjske odnose Unije. To nije njegova krivnja: Bushovo iznenadno ubrzanje prošlo je poput noža kroz putar europskih podjela. Eto je tu, stvarne Europe, ne one snova: svatko za sebe, čvrsto se držeći svoje prošlosti, svoje povijesti, svojeg strateškog interesa. London koji bi htio biti most preko Atlantika, nije ni obavjestio kontinentalne partnere. Pariz, veliki zaštitnik Arapa, napao je američke 'saveznike' oštrije nego Putin. Ostali su se, kao po običaju, pritajili čekajući da nevrijeme prođe. Tako stoje stvari i to nas ne mora čuditi ni demoralizirati. Činjenica da Europa kao međunarodni subjekt nije ni na obzoru, nije dobar razlog da se tome prestane težiti. No, prvi ratni čin novog američkog predsjednika definitvno ogoljuje zabrinjavajuće stanje transatlanstkih odnosa. Počinje se ocrtavati scenarij poput noćne more. Postoji američki zvjezdani miništit o kojemu će Europljani prije ili poslije morati donijeti odluku, jer tu nije riječ o regionalnoj krizi, nego o globalnoj strateškoj odluci, iz koje se Europljani ne mogu izvući pojedinačno. Tu je osjetljiv odnos s Rusijom, koja je provela dva testiranja projektila da bi nas podsjestila kako je prijeteća njezina jednadžba: razbijanje postojećih ravnoteža jednako je novoj utrci u naoružanju. Tu su snage za brzu intervenciju EU-a, za koje se još ne zna točno čemu služe, blokirane, kakve već jesu, unutarnjom podjelom nu NATO-u i otvorenom nesklonošću Pentagona. Pokazujući mišiće pred Saddamom, Bush je, dakle, saveznika doveo u situaciju u kojoj mora žurno donijeti mnoge odluke. Grubo je podsjetio Blaira, kojega će za koji dan upoznati u Bijeloj kući, na poštivanje 'posebnih odnosa', a ne samo Trećeg puta. Pozvao je Pariz da u ladicu stavi svoje snove o samostalnoj europskoj vojsci, jer će ona postojati samo ako bude uključena u strukturu NATO-a i u njegovoj službi. I razjasnio je Berlinu i Rimu da se promijenila glazba: nema više saksofona nego su tu ratni bubnjevi. Bushova se Amerika ne boji samoće. Ona nije izolacionistička, naprotiv. Ali je unilateralistička: ide kamo je vodi nacionalni interes, ne obazirući se na želučane bolove saveznika. Ona sama bira prioritete svoje vanjske politike; Bagdad prije Jeruzalema. Misli da je njezino more Pacifik više od Atlantika. Europa je očito u šoku otkako je ostala bez Clintona. 'Humanitarna doktrina' koja ju je ujedinila na Kosovu nije primjenjiva u Iraku. NATO-ovi piloti u turskim bazama svakoga dana vide savezničke zrakoplove Ankare kako uzlijeću i kreću u napad na iste Kurde koje smo htjeli zaštiti od Saddama. Zajednička odbojnost prema 'bagdadskom lopovu', opasnom i krvoločnom tiraninu, nije dovoljna da bi se sakrili neuspjesi jedne politike, ako deset godina nakon rata u Zaljevu još govori oružje. Mora oko Palestine mijenja se u strah pred radikalizacijom arapskog svijeta. Povijest je počela, daleko od toga da je završena. Europi neće biti dovoljno junačko držanje u ratu za banane da bi u njoj sudjelovala", piše Antonio Polito.