NJ-DIE WELT-5.2.-NATO-OVE GRANICE

NJEMAČKA DIE WELT 5. II. 2001. NATO-ove granice "Od svršetka hladnoga rata sve je prijelaz. No putovi i ciljevi nisu obilježeni. Američka proturaketna obrana National Missile Defense (NMD) ispitana je pod Clintonom i, kad rezultati ispitivanja vojsci i vladi nisu bili zadovoljavajući, bila je odgođena. Pod Bushom međutim, NMD je gotova stvar i može povezati atlantske države. No taj ih mega projekt može i razdvojiti. Naprotiv, projekt NATO-ove europske brze postrojbe za intervencije može propasti, ako ne ojača. Još su nepoznati odgovori od kojih svaki pojedinačno odlučuje o sudbini atlantskoga saveza. Muenchenska konferencija o sigurnosti tijekom vikenda - koju je Ewald von Kleist utemeljio kao zasjedanje o 'obrani' a danas je pod vodstvom Horsta Teltschika veliki skup strategijskih stručnjaka - nije donijela konačne odgovore. No glavnim sudionicima jasno je i bolno pokazala što je na kocki. Riječ je o ništa manje nego o strukturi i djelotvornosti atlantske kolektivne obrane. Međusobno se uljudno razgovaralo, pozorno slušalo i obećavalo konzultacije. Europljani neće iz Washingtona dobiti veto. Jer kod NMD više nije riječ o 'da li' nego samo još o tehničkoj izvedivosti, dometima, savezničkoj snošljivosti i međunarodnom smještanju u nadzor naoružanja s Rusijom i ravnoteži s Kinom. Europska obrambena inicijativa nije određena samo za slučaj kolektivne obrane saveza po članku 5. sjevernoatlantskoga sporazuma. Morala bi preuzeti humanitarne akcije, očuvanje mira i provedbu mira - potonje zadire u opasno područje. Za to ne postoje novi vojnici, nego tek posebne europske strukture za donošenje odluka. One bi, kako je upozorio Henry Kissinger, stariji državnik i prijatelj nove američke administracije, mogle znatno omesti proces donošenja odluka u NATO-u i dovesti do paralize u kriznim uvjetima. Jer tada će postojati tri središta odlučivanja: Bruxelles EU-a sa suparničkim vanjskopolitičkim ovlastima, Bruxelles NATO-a - jer postrojbe treba osmisliti a elemente koji nedostaju posuditi od NATO-a ili SAD-a - te napokon za pitanja intervencija kao zadnja instancija američki senat. No njegova privola za upuštanje u europske krizne scenarije bit će minimalna - osim ako ruski medvjed ne viri kroz prozor. Europljane bi to, prije nego što se očekivalo, moglo izazvati da dokažu hrabrost za svoja uvjerenja. Europska sigurnosna i obrambena politika u najboljem slučaju može donijeti svjetskopolitičku diobu rada a NATO koji je od vremena Kennedyja uvijek značio nužan europski stup, u najgorem slučaju Amerikancima može otkazati vodeću ulogu za što nitko u Europi, kad se bolje pogleda, nije spreman. Čak ni u skupljanju svojeg, u usporedbi s SAD-om nedjelotvornog rashoda za obranu i industriju oružja, Europljani ne pokazuju ozbiljnost - kako onda misle, ako dođu loša vremena, uspješno svladati ozbiljne krize? Između Amerikanaca i Europljana ne razlikuju se samo analize prijetnja, potrošnja za obranu i strukture oružanih snaga više nego što je dobro. I Europljani međusobno razmišljaju posve različito o smislu i primjeni novog vojnog ustroja. Prije nego što se obave atlantska raščišćavanja, bilo bi dobro utvrditi među Europljanima što je prikladna kriza, što u određenom slučaju treba poduzeti i tko među vrlo različitim nacionalnim akterima snosi političku odgovornost. Formula samoobrane da se Europa brine za Europu a Amerika za svijet, neće dostajati. Dvadeseto je stoljeće pobilo takve formule. Dioba rada mora biti okomita prema dimenziji krize, samo tako nove vizije i veliki projekti neće oslabiti NATO, nego će ga učiniti otpornim za vremena koja će još dugo biti prijelaz - a nitko ne zna kamo", piše Michael Stuermer u glavnom komentaru.