US-IHT-8.2.-ATLANTSKE STRUJE UPUĆUJU NA RAZILAŽENJE

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. II. 2001. Atlantske struje upućuju na razilaženje "Rasprave o raketnoj obrani i planiranim europskim snagama za brzu intervenciju koje su prošlog vikenda dominirale na ovogodišnjoj muenchenskoj Konferenciji o međunarodnoj sigurnosti, i dalje pate od nedostatka iskrenosti. Malo ljudi iz američkih znanstvenih krugova, čak i stručnjaka za strategiju, očekuje da će projekt proturaketne obrane doista rezultirati neprobojnim obrambenim štitom (...). Neizgovoren je cilj projekta opravdati opsežan program istraživanja čiji bi se nepredvidljivi rezultati mogli pokazati zanimljivima i važnima. To bi istodobno održalo vojnu zrakoplovnu industriju, što je glavni element u nacionalnoj industrijskoj politici zadržavanja tehnološkog vodstva. Formuliranje istraživačkog projekta kao programa koji bi štitio od raketa trošak čini politički i psihološki neodoljivim većini glasača. Tko ne bi volio biti zaštićen od mogućih neprijatelja iza neprobojnog štita? Ako američki porezni obveznici, moglo bi se tvrditi u inozemstvu, žele svoj novac dobiven od poreza trošiti na ekstravagantno istraživanje tehnološki nevjerojatnog oružja, pod izgovorom obrane od jednako ekstravagantne mogućnosti prijetnje iz nevažnih država sa slabašnim gospodarstvom i zanemarivim tehnološkim mogućnostima, zašto bi to ikoga moralo zabrinjavati? Očito je da su u inozemstvu zabrinuti, i to s razlogom, jer američka inicijativa potkopava stratešku stabilnost najmoćnijih zemalja koju su od kraja hladnog rata jamčili postojeći sporazumi za kontrolu oružja. Racionalni odgovor Rusije i Kine bio bi jačanje nuklearnih raketnih sustava (...). Ni Europljani nisu iskreni u pogledu motiva koji stoje iza njihove planiranih snaga brzu intervenciju. Izvrgnuti kritikama Washingtona, trenutačno umanjuju značaj svoje odluke da ih realiziraju. (...) Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova, ustrajao je u Muenchenu na tome da 'NATO ostaje prvi odabir' Europe. Britanski ministar obrane, Geoff Hoon, uvjeravao je Amerikance nazočne u Muenchenu kako nove snage ne bi imale 'ni strukture za planiranje ni odvojeno zapovjedništvo.' Da je sve ovo istina, Europljani ne bi ni morali osnivati odvojene vojne snage. Komentator u francuskom listu 'Le Monde' napisao je kako su se Europljani u Muenchenu, suočeni s Amerikancima, ponašali kao djeca uhvaćena u nepodopštini. Francuski ministar obrane jedini je iskreno rekao da Europska Unija, 'koja nije država nego nešto više od skupine odvojenih država', želi raspolagati sredstvima koja bi joj omogućila veću međunarodnu političku ulogu i želi instrument kojim bi mogla sama rješavati krize kada to bude potrebno. To nije samo odraz nagona za opstanak niti veličanja samog sebe koji ima svako birokratsko tijelo. To odražava činjenicu da bez NATO-a SAD nemaju institucionalnu bazu u Europi a nemaju ni sredstava kojima bi mogle tražiti ulogu u europskim pitanjima. To Washington prisiljava da usprotivi svim nastojanjima Europljana da stvore vojni instrument koji bi smanjio važnost NATO-a, zamijenio neke od njegovih funkcija i ponudio mogućnost, u budućnosti, da NATO postane nepotreban. Glavni je argument Donalda Rumsfelda i drugih Amerikanca koji se protive europskoj vojnoj sili to da bi ona oslabila NATO. Prijete da bi ova europska inicijativa mogla potaknuti SAD da iziđe iz NATO-a. Pa ipak, to je zadnje što bi Washington želio učiniti. Europljani imaju mnogo dobrih razloga da žele opstanak NATO-a. NATO je postao glavno sredstvo prekoatlantskih političkih i strateških odnosa i suradnje. On predstavlja osiguranje od moguće obnove ruske prijetnje, iako to u Europi malo tko očekuje. Na kraju, zapadna bi Europa, uz veće industrijsko gospodarstvo i brojnije stanovništvo od američkoga, mogla, kada bi morala, opstati i bez NATO-a. Činjenica da je EU odlučila izgraditi snage za brzu intervenciju pokazuje da Europljani to razumiju. Jednom, prije ili poslije, morat će se snalaziti bez NATO-a. U Europi je raširena svijest o postupnom strateškom odvajanju od SAD-a. Potaknuta je dijelom i gospodarskim suparništvom. Jedan od razloga je i zaokupljenost današnjeg Washingtona samim sobom i jednostranost američkih odluka poput nacionalne raketne obrane. Ipak, riječ je najviše o razumijevanju osnovne činjenice: Europa i SAD su različita društva s različitom poviješću, suočena s različitom budućnošću", piše William Pfaff.