IT-14.I AVVENIRE-SCHWARZKOPF

ITALIJA AVVENIRE 14. I. 2001. "Bili smo spremni koristiti atomsko oružje" "Strah ne bi izgledao uvjerljivo na tom generalu, koji je personificirao snagu jedine preostale supersile na svijetu. Međutim svijest o opasnosti od Saddama Husseina bila je toliko jasna da je, kada je započeto bombardiranje Bagadada, te noći prije deset godina, Norman Schwartzkopf bio spreman iskoristiti i atomsko oružje kako bi pobjedio. 'Naše obavještajne službe', priča sada Avvenireu zapovjednik Desert Storma, 'su nas upozorile: prema vrlo vjerodostojnim informacijama iračka vojska raspolagala je nekim rudimentarnim oblikom nuklearne bombe. Nije se radilo o pravoj bombi, koju bi mogli baciti na naše položaje. No bila je to naprava koju su mogli sakriti u nekom dijelu pustinje, i aktivirati njenu eksploziju s daljine, kada bi to htjeli. Prijetnja oružjima za masovno uništenje, poglavito kemijskim i biološkim, bila je zasigurno vjerodostojna: Saddam je već koristio plin protiv Iranaca i protiv svog vlastitog naroda, posebice u područjima nastanjenim Kurdima. Bilo je opravdano očekivati da bi mogao nešto tako koristiti i protiv nas. To je bila moja glavna zabrinutost, te noći kada sam zapovjedio početak operacija u zaljevu'. - Što ste učinili kako biste bili spremni na rizik nekog takvog odgovora? = U stvari smo se na tu mogućnost pripremili mnogo ranije. Znali smo da je Saddam imao neko oružje za masovno uništavanje, među kojim nuklearno, kemijsko i biološko. Stoga sam pitao generala Powella, tadašnjeg načelnika združenog stožera, da predsjedniku Bushu uputi precizno pitanje: morao nas je ovlastiti za korištenje atomskog oružja, kako bi odgovorili na mogući nekonvencionalni napad Bagdada. Čelnik Bijela Kuće shvatio je naše brige, stoga je pristao napraviti jedan službeni korak. Mnogo prije početka rata, iračke su vlasti bile upozorene od američke vlade: ako bi koristili oružja za masovno uništavanje, postrojbe nazočne u Zaljevu mogle bi odgovoriti svim raspoloživim oružjem u arsenalu Sjedinjenih Država. - Uključujući i atomsko oružje? = Ništa nije isključeno. Ne znam bi li došli do atomskog oružja. Saddam je bio upozoren. Rat je međutim trajao samo nekoliko tjedana. Nakon teške zračne kampanje, kopneno napredovanje postalo je gotovo šetnja po pustinji, s iračkim postrojbama koje su nas tražile kako bi se predale. - Zašto je bilo tako lako pobijediti Saddama? = Uopće nije bilo lako, ali smo bili spremni. Ljudi često zaboravljaju da su se Sjedinjen Države uvježbavale za neki takav sukob više od četrdeset godina. Od početka hladnog rata naš vojni aparat radio je na pripremi za suočavanje s izvanrednim stanjem poput toga: sukob na otvorenom polju, koji bi tražio maksimum naših vojnih i obavještajnih resursa. Uvježbavali smo se za borbu protiv SSSR-a u ravnicama Njemačke i središnje Europe. Prirodno, u Perzijskom zaljevu priroda je bila drugačija jer je bila pustinja. No strateški koncept kojega smo primjenjivali na možebitni rat u Europi mogao je biti premješten u Irak, za razliku od onoga što se dogodilo šezdesetih i sedamdesetih godina s Vijetnamom. - Kada je u kolovozu 1990. Saddam napao Kuvajt, jeste li Vi mislili da će rat biti neizbježan? = U to doba bio sam odgovoran za američko središnje zapovjedništvo, odnosno ono zaduženo za nadziranje zemljopisne zone koja ide od Pakistana do Afrike. Upravo godinu ranije napravili smo jednu studiju kako bi vidjeli gdje se nalazi najveća prijetnja u regiji: odgovor je bio Irak. Povratnici iz rata s Iranom stvarali su ozbiljan problem unutarnje stabilnosti za vladu. Stoga smo očekivali da bi Saddam nešto izmislio da bi ih držao angažiranima. Problem je bio biti spreman pravodobno djelovati, ne samo za obranu Kuvajta, nego možda i za zaštitu Ujedinjenih Arapskih Emirata i same Saudijske Arabije. - Kao mladić borili ste se u Vijetnamu: niste se bojali ponoviti to iskustvo, ostati blokirani u pustinji? = Na vojnom smo planu bili spremni: otišli smo u rat kako bi pobijedili, i vjerujem da smo se na kraju iskupili za Vijetnam. Na političkom planu, međutim, jedino sam zabrinut bio prije prosinca, kada je intervencija izgledala već neizbježnom. Da se tada Saddam povukao iz Kuvajta, zaposjedajući samo 10 kilometara graničnog područja koje je bilo predmet naftnog spora, postigao bi važnu stratešku pobjedu. Pitanje bi se otvorilo na diplomatskom polju i možda više ne bi imali potrebnu potporu da zajedno održimo međunarodnu koaliciju i pokrenemo napad. No Saddam nije iskoristio tu prigodu. (...) - Zašto niste išli na Bagdad? = Zato jer nikada nije bio u našim planovima. Mandat UN-a predviđao je oslobađanje Kuvajta: da smo otišli naprijed, razbili bi savez koji nam je omogućio da pobijedimo. No pravi je odgovor drugi: nitko od nas nije mislio da će Saddam preživjeti poraz. Svi smo bili uvjereni da će ga nakon takvog poniženja njegove oružane snage i narod zbaciti. Stoga smo se uvjerili da bi bilo beskorisno prekršiti mandat UN-a kako bi postigli rezultat koji bi ionako došao. (...).", razgovarao Paolo Mastrolilli.