IT-CORRIERE3.I - ZAŠTO SU SE TAJILE URANSKE BOMBE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 3. I. 2001. Kosovo, ekološka katastrofa "Pitanje projektila s uranom, koje danas izaziva toliku raspru, u stvarnosti je dobro poznato više mjeseci: poznato je zapovjedništvima NATO-a, no i vladama saveza i raznim međunarodnim tijelima i tijelima UN-a (među kojima je jedan ad hoc ustanovljeni odjel Svjetske zdravstvene organizacije). Tijelima koja su provela ispitivanja na terenu nakon što su konačno dobila informacije od vojnih vrhova. 'Konačno' treba obvezno reći jer je tek na jesen 1999., i tek nakon žurnih zahtjeva, NATO priznao razmjere korištenja te vrsta oružja: otkrio je da je ispalio više od 30.000 projektila s uranom i objavio njihovu lokaciju. Smrti ovih dana samo su spriječile da se problem ne priguši, kao što se vjerojatno pokušalo učiniti. Ono što, međutim, još uvijek ostaje u sjeni, i što uvelike nadilazi pitanje osiromašenog urana, jest strašno narušavanje okoliša izazvao bombardiranjem u cijeloj balkanskoj regiji duž Dunava. Ostaci uništenih kemijskih industrija, otrovni ostatci, istjecanja iz zapaljenih rafinerija, ispuštanje plinova i goriva teško su narušili zrak i poljoprivredna zemljišta, s, zasigurno, teškim posljedicama po zdravlje građana. Iako još uvijek nedostaju pouzdani znanstveni podatci, pokazuje se porast tumora i leukemija kod stanovništva. Govoriti o tome, osim previše ili premalo govorenja o uranu, međutim, znači postaviti i neko pitanje više. Prvo se tiče motiva gospodarskih i ekoloških šteta nanesenih i zemljama koje su bile izvan sukoba, te strateških razloga uništenja infrastruktura duž Dunava. Drugo se tiče isticanih 'humanitarnih razloga' rata, pošto danas znamo da se uzbuna oko urana i narušavanja okoliša ne tiče samo Miloševićeve Srbije, nego i kosovskih Albanaca, bosanskih muslimana, madžarskih i rumunjskih seljaka i ribara, uz vojnike i dragovoljce u mirovnoj misiji. No postaviti ta pitanja, znači tražiti i odgovornost za zdravstvenu i ekološku katastrofu načinjenu s namjerom da se spriječi ili obuzda humanitarna katastrofa kosovarskog naroda koju je zacrtao Milošević. I ako je istina , kao što tvrdi Mattarella, da bi ostavljanjem slobodnih ruku beogradskom režimu danas vjerojatno imali milijune izbjeglica, isto tako je istina da su u mnogim slučajevima ta bombardiranja na kraju činila bijeg još masovnijim, uvećavajući tako učinke krize. Ispravno je dakle razmišljati o oblicima svake vojne intervencije s humanitarnim ciljevima, ne samo one provedene na Kosovu. Ako je istina, kako su tvrdile vlade saveza, da više nije bilo manevarskog prostora kako bi se slomilo Miloševića i spasile stotine tisuće izbjeglica, potrebno je danas barem objasniti potrebu za uporabom određenih vrsta oružja i provedbom tako sustavnog uništavanja teritorija, između ostalog, praćenog (evo još jedne dokumentirane istine) minimalnim štetama na jugoslavenskom vojnom potencijalu. Danas kada Milošević više nije na vlasti, demokratska Srbija je krenula, mada i s dvojbama i neodlučnostima, putem traženja istine i pravde. I za Zapad je možda, sada kada više ne vlada obveza da se čini zid pred Miloševićem, došao trenutak da razmisli o intervenciji na Kosovu, čija legitimnost, i moralna, riskira barem djelomice biti zamračena tim otkrićima. Danas se, međutim, radije rješava dug prema srpskom narodu velikodušnim humanitarnim pomoćima i vrlo brzim ponovnim primanjem Jugoslavije u sva međunarodna tijela. Strana će ulaganja pridonijeti i civilnoj obnovi i ekološkom ozdravljenju. Tako će se zaboraviti i na uran i na Miloševića. Amerikanci, nakon izbora, razmišljaju o novim generacijama oružja i povlačenju s Balkana. Nama Europljanima će poglavito ostati trošak i rješavanje šteta; u nekim slučajevima a da i nismo bili informirani.", piše Massimo Nava.