IT - 13. XII. ANSA- KOPENHAGEN

ITALIJA ANSA 13. XII. 2002. Širenje, od Kopenhagena do Kopenhagena "Na kraju Europa nije propustila dogovor s poviješću. Zacrtala si ga je prije devet godina u Kopenhagenu i u Kopenhagenu je danas zaključila krug svog širenja na istok potpisujući sporazum sa svih deset zemalja kandidata za ulazak u Uniju. Prije devet godina je to izgledalo kao forsirani marš. Tadašnje dansko predsjedništvo, željno pokazati svoj europeizam nakon jedne faze krize, odbijanja Europe na referendumu 1992., brojnih odstupanja od Maastrichtskog sporazuma zatraženih u Edinburgu, monetarnih oluja na međunarodnim tržištima, stisnulo je papučicu gasa širenja u svim smjerovima. Na sjeveru sa ciljem priključivanja Austrije s jedne strane, i Švedske, Finske i Norveške s druge, na način da osnaži nordijsku regiju u okviru Unije i uspostavi ravnotežu u Europi koja se prema nekima previše premjestila na jug; te na istok pozivom bivšim satelitima Sovjetskog saveza, Europi koja je desetljećima živjela u real-komunizmu, totalitarizmu i državnom centralizmu, da se veže uz demokratsku i pluralističku, liberalističku i merkantilističku Europu. Širenje na istok je izgledalo puno prepreka. Nejasne granice, rizici političke i gospodarske nestabilnosti, etnije, poput slavenske, koje su do tada bile izvan same zamisli Europe u svijesti njenih građana. Prve su zahtjev za priključenje iznijele Mađarska, 1. travnja 1993. i Poljska 8. travnja. Potom su prema istoku slijedile Češka, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska, i baltičke zemlje. U tim je zemljama poglavito postojala želja za zapadom, malo se znalo o Europskoj Uniji i njenim pravilima, a međutim, mnogo o životu njenih stanovnika. Poglavito je postojala želja za sigurnošću, onu koja je do prije nekoliko godina pružala supersila SSSR, tada već nepostojeća. Tako se na skupu na vrhu u Kopenhagenu 1993, kojim su dominirali monetarni problemi i tragedija Balkana, konačno odlučilo otvaranje prema istoku uz naklonjen stav dvanaestorice koja su radili na trgovinskom sporazumu i s Rusijom. Neki su se među dvanaestoricom nadali da će u Kopenhagenu u svojstvu gosta imati i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Službeno, mnogo prije, osamdesetih godina, kandidaturu su iznijeli i Cipar, Malta i Turska. Još prije no što je riješio te kandidature koje su čekale, EU je bio primoran događajima na istoku proučiti kakve odgovore dati. Za to je trebalo vrijeme od devet godina, od kriterija koje je Europska Unija postavila zemljama kandidatima, gospodarske i političke reforme, i stvarnu prilagodbu zemalja kandidata njima. Devet godina u kojima se temeljna dvojba, koja je uvijek uznemirivala Bruxelles u etapama širenja ponovno ukazala snažno i s novim sablastima: kako će biti moguće upravljati Unijom koja će s dvanaest članica ubrzo doći na petnaest, a onda na još veći broj? Sve su to sablasti koje su sad pretvorile u mnoge dossiere na stolu Petnaestorice, kako bi se odgovorilo na institucionalna pitanja postavljena širenjem."