NJ 12.XII.-WELT-TURSKI GENOCID

NJEMAČKA DIE WELT 12. XII. 2002. Turska i Armenija "Cijeli svijet se spori (barem u Njemačkoj) smije li ili treba ili čak mora Turska postati članom ekskluzivnog kluba europskih država. Pripada li turska republika kulturalno Europi ili ne? Ne počinje li Azija odmah iza Bospora? Što znači 'kulturalno'? I što je to uopće: Europa? Predlažem da se pitanje 'Pripada li Turska Europi?' zamijeni drugim, naime: 'Pripada li Turska Zapadu?' Pod 'Zapadom' se ne podrazumijeva zemljopisni položaj , čak ni specifična kultura ili državni ustroj. Zapad je što više obilježen spremnošću da stalno i načelno samoga sebe dovodi u pitanje. Samo one zemlje zaslužuju da ih se nazove 'zapadnima' u kojima se tako zvanim štetočinama može oduzeti čast. Francuska je recimo zapadna zemlja, jer se tamo otvoreno može govoriti o mučenjima u alžirskom ratu. SAD je zapadni jer tamo svaki bolji učenik točno zna sve o pokoljima tijekom indijanskih ratova i o zločinima crnoga ropstva. 'Ako drugi mogu govoriti o svojim sramotama, mogu i ja', napisao je Bertolt Brecht (Ali toga se nije držao!). Ta se velika rečenica nevidljivo vijori kao geslo na zastavi svake zapadne države. Liberalna demokracija dakako u prvom redu počiva na parlamentarnim izborima, diobi vlasti, slobodi okupljanja. Ali sve su te lijepe stvari matematička funkcija sposobnosti rasvjetljivanja mračnih, strašnih, neugodnih i bolnih mjesta vlastite prošlosti. Za Tursku je to osobito značajno, jer ona u povijesnom podrumu skriva brdo leševa. 1915. godine su Osmani obavili prvi suvremeni genocid čije su žrtve bili pola milijuna armenskih muškaraca, žena i djece. Taj je genocid dobro dokumentiran. Postoje izjave očevidaca od njemačkog književnika Armina T. Wegenera, od američkog veleposlanika Henryja J. Morgenthaua starijeg, od austrijskog vojnog izaslanika Pomiankowskog. Postoji bezbroj depeša i brzojava koji pokazuju zločin sa stajališta počinitelja. Neko vrijeme poslije Prvog svjetskog rata Turska je sama pokušavala kazniti pripadnike režima koji je hladno isplanirao i obavio ubijanje. No uskoro se prebacila na poricanje. U biti je to apsurdno jer pravno gledano turska republika uopće ne snosi odgovornost za ono što su činili njezini prethodnici. Unatoč tomu službeni govor u Turskoj do danas ustraje da se genocid nad Armencima nikada nije dogodio. Službena vladina inačica glasi: tijekom Prvoga svjetskoga rata Armenci su uz rusku pomoć digli ustanak koji je ugušen. Pokolj? Da, dakako, bilo je pokolja - Armenci su ga obavili nad Turcima. Tako su žrtve naknadnim lažima još jedanput ubijene. Pripada li Turska Zapadu? Želi li Turska pripadati Zapadu? Ako želi, mora prestati ponašati se poput djeteta koje vjeruje da će postati nevidljivo ako prekrije oči rukama. Mora napokon krvavim činjenicama pogledati u lice. Nema nesporazuma: nitko od Turske ne zahtijeva ozbiljno da Armencima učini uslugu. Ne mogu biti po srijedi teritorijalni zahtjevi niti supstancijalne materijalne odštete. Nasljednici onih koji su preostali kod ubijanja, imaju dakako pravo na to da deportirani, prognani u pustinju Deir-es-Zor, mučena, zatučena, izgladnjela i utopljena djeca napokon počivaju u istini. No ponajprije se radi o prirođenom nacionalnom interesu Turske. Bez obzira govori li se ortodoksno frojdovski o prisili ponavljanja ili staromodno o prokletstvu zlih djela: sve dok Turska poriče genocid, neće naći unutarnji mir. Ta se zemlja jamačno izborila za dojmljivu mjeru slobode - vjera i država su odvojene, ima izabrani parlament i čak donekle slobodan tisak. Ali budući da genocid nad Armencima ostaje tabu, uvijek je nazočno iskušenje da se manjinski problemi rješavaju tadašnjim metodama. Kurdi mogu o tomu pjevati tužnu pjesmu. Ako liberalna demokracija nije plod napora shvaćanja vlastite sramote, tada će do žetve u Turskoj još potrajati. Ovo je članak u njemačkim novinama. Njemačka ima na savjesti najgori genocid u povijesti. Ali još u Prvom svjetskom ratu časnici njemačkog carstva pomagali su svojim turskim saveznicima da Armence deportiraju u ništa. Ne bi li to za njemačku vanjsku politiku danas trebao biti razlog da govori o vlastitoj sramoti? I tada, ne, upravo tada kad ima posla s turskim sugovornicima? Francuska Nacionalna skupština odavno je osudila genocid iz 1915. Nije li vrijeme da njemački Bundestag slijedi taj primjer?", pita Hannes Stein.