US - 27. XI. WASH.TIMES - AMERIKA I EU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 27. XI. 2002. Neumanjena svrha NATO-a "Uzbuđenje oko snažno čuvanog NATO-ovog summita prošloga tjedna prikrilo je rastuće dvojbe na obje strane Atlantika glede toga ima li savez još nekakvu budućnost. Mnogi Amerikanci osjećaju da je, sa stajališta sigurnosti, Europa žabokrečina: prava akcija je na srednjem istoku i u Aziji. Mnogi Europljani osjećaju da je kontinent sada siguran od vanjske prijetnje i da više ne treba zaštitu ujaka Sama. Dakle, treba li NATO poći putem Varšavskog pakta? Ne - ali iz razloga koje niti jedna strana ne priznaje. Nastavljena svrha NATO-a je spasiti Europu od posljedica njezine vlastite strateške kratkovidnosti i moralne tuposti. Harold MacMillan je jednom sarkastično primijetio; Britanci trebaju biti mudri Grci američkim umišljenim Rimljanima, no stvarnost je da Grcima (i Francuzima i Nijemcima i Belgijancima i ...) treba suvremeno rimsko vodstvo. Početkom devedesetih mnogi su dužnosnici SAD-a pretpostavili da će Europska Unija preuzeti vodstvo u rješavanju sigurnosnih problema na njenim granicama. Europa je pala na ispitu na dva načina. Prvo je odbila odmah primiti istočne Europljane u ekskluzivnu Europsku Uniju. Drugo, nije poduzela nikakve odlučne akcije kako bi zaustavila krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji. U oba slučaja prepušteno je Clintonov administraciji, sa zakašnjenjem, da iskorači i riješi zbrku. SAD je predvodio vojne misije za zaustavljanje srpskog etničkog čišćenja u Bosni i na Kosovu, a izaslanik SAD-a Richard Holbrooke dogovorio je sporazum o podjeli Bosne. Europljani su slijedili američko vodstvo dajući mirovne snage, no ništa se ne bi dogodilo bez vodstva Washingtona. Kada je EU zatvorio vrata širenja istoku, Washington je otvorio vrata NATO-a. Godine 1999. su primljene Poljska, Mađarska i Češka, a ovoga tjedna Letonija, Litva, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Slovačka i Slovenija. To izvanredno postignuće pomoglo je učvršćivanje demokracije na istoku, u velikoj mjeri na korist zapadne Europe. No izvorne članice NATO-a morao je Washington uz guranje i viku odvući u 'širenje'. Europska Unija se tek sada priprema dati članstvo za osam istočno-europskih država. No iako je Turska bila članica NATO-a od 1952. još ne može otići dalje od početka u svojem nastojanju da se pridruži EU-u. Umjesto toga je po zubima udara bivši francuski predsjednik Valery Giscard d'Estaign, koji je Le Mondeu kazao da će biti 'kraj Europske unije' ako će Turskoj, s 'drugačijom kulturom, drugačijim pristupom, drugačijim načinom života', biti dopušteno pridružiti se. Iako se drugi europski čelnici prigovaraju oštrom d'Estaignovom jeziku, mnogi privatno ponavljaju njegove osjećaje. To predstavlja spektakularan prizor geopolitičke besmislice. Turska je najumjerenija i najdemokratskija među muslimanskim državama. Odbacujući njena nastojanja za dobivanje članstva, EU čini mogućim da se Turska okrene ekstremizmu koji obilježava njene srednje i bliskoistočne susjede, i tako postane velika glavobolja za Europu na njenom pragu. Predsjednik Bush to iznosi europskim čelnicima. Na žalost, to je samo jedan od mnogih slučajeva gdje je Europa dopustila da osjećaji potisnu vlastiti interes. . Iako tvrda spram prijateljskih Turaka, Europa ima dugu povijest umirivanja terorističkih i razbojničkih vladara, od Moamara Gadafija do Saddama Husseina. Uzmimo samo jedan primjer: 1985. PLO je oteo talijanski brod za krstarenja Achille Lauro, i ubio putnika u invalidskim kolicima. Teroristi su onda pokušali pobjeći ukrcavši se na zrakoplov za Tunis. Američki ratni zrakoplovi presreli su let i prisilili ga da sleti na Siciliju, a talijanska je vlada odmah pustila vođu terorista Abu Abbasa. Četiri druga terorista stavljena su u zatvor u Italiji, no trojica od njih su nestala nakon što su neobjašnjivo dobila izlaz iz zatvora bez pratnje, devedesetih godina. Druge europske vlada, posebice grčka i francuska, bile su slično popustljive, što navodi na sumnju da pokušavaju kupiti dobru volju bliskoistočnih terorista. Pa ipak, daleko od toga da bi svoje napade ograničili na Izrael i Ameriku, islamistički fanatici su bili zaposleni kujući urote protiv europskih ciljeva, od Eiffelovog tornja do londonske podzemne željeznice. Europljani se možda konačno bude spram potrebe da se bude tvrđi spram terorista. No još uvijek izgledaju spremni na sklapanje unosnih poslova sa Saddamom Husseinom, i nije im važno da njihov trgovački partner ima uznemiravajuću sklonost prema genocidu. Možda se Europljani osjećaju slobodnima zanemarivati prijetnju od Iraka jer su stekli naviku izvlačiti svoju obranu kod Sjedinjenih Država. Europski proračun za obranu ostaje bijedno nizak, s prosječnim članom NATO-a koji troši manje od šezdeset posto po glavi stanovnika od onoga što troši SAD. Jedina svijetla točka na obzoru su snage za brzu intervenciju stvorene na prošlotjednom summitu NATO-a. Molimo, primijetite da je to američka inicijativa. Francuska zamisao o neovisnoj europskoj vojsci u skorije vrijeme neće brzo krenuti. Od jednog do drugog pitanja, obrazaca je jasan: Amerika djeluje, Europa se buni. Šteta što Amerika nema riječ glede europske gospodarske politike, inače bi mogla preusmjeriti katastrofalan plan Gerharda Schoredera da poveća poreze usred teških vremena. Što Amerika dobiva od toga? Zadovoljštinu širenja mira i slobode u važnoj regiji, ali škrte zahvale od Europljana, koji su preuzeli ponašanje drskog šesnaestogodišnjaka spram njegovih roditelja. No dobro. To Amerika dobiva time što predstavlja odraslog u tom odnosu", piše Max Boot.