IT - 23. XI. CORRIERE - ŠIRENJE NATO-A

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 23. XI. 2002. Rizik saveza: razvodnjen i sve 'američkiji' "(...) Širenje koje je NATO dovelo sve do granica s Rusijom malo pridodaje njegovim vojnim sposobnostima, i takav zaključak ne treba iznenađivati. I više od toga, djelotvornost saveza dovodi se u pitanje starim problemom kojega povećavaju nove zadaće: rastućim raskorakom između financijsko-tehnološkog angažmana Sjedinjenih Država i onoga tradicionalnih europskih saveznika. SAD troše na obranu gotovo dvostruko od ukupnog zbroja drugih članova saveza (prije širenja), a u Europi samo Velika Britanija Tonyija Blaira i Chiracova Francuska dosižu razinu od 2 posto BDP- a, kojega se smatra minimumom, Njemačka i Italija se spremaju čak smanjiti svoje vojne proračune, a među sedam novih članica samo su Rumunjska i Bugarska iznad sudbonosnih 2 posto. Posljedice su neizbježne. Tehnološka kašnjenja Europljana u osnovnim sektorima u rizik dovode međusobnu operabilnost s američkim snagama. Nedostatak sredstava za strateški zračni prijevoz za Europljane čini teorijom nove snage za brzu intervenciju, ustanovljene u Pragu. Iako su se glavni saveznici Amerike obvezali nadoknaditi, u granicama mogućeg, izgubljeni teren, i odlučili se svaki posvetiti jednom deficitarnom sektoru, golemi operativni jaz na kraju uvećava socio-kulturalne različitosti koje bi NATO radije zadržao pod tepihom. Gospodarska konjunktura je nepogodna za sve. No u pitanju troškova za obranu više se osjeća u Europi, gdje je pozornost spram socijalnih ulaganja je politički iskrenija i kulturalno učvršćena. Rezultat je da slabost Europe hrani, kao što se dogodilo nakon 11. rujna, američku sklonost davanju apsolutnog prvenstva vlastitim nacionalnim interesima i unilateralnom vođenju rata protiv terorizma. Utoliko više što Sjedinjene Države i dobar dio saveznika često iskazuju drugačije gledanja prijetnje, ne pridaju jednaku ulogu preventivnoj diplomaciji, skloni su razilaziti se (mada je anti- iračka igra još uvijek otvorena) glede načina ozakonjenja uporabe sile. Nitko ne dvoji da Europljani imaju veliku potrebu za Amerikancima glede svoje sigurnosti, i novi se NATO temelji na pretpostavci, sigurno diskutabilnijoj, da vrijedi i obratno. No spoj krajnje udaljenosti vojnih sposobnosti, drugačijih socijalnih prioriteta i različith pristupa prijetnjama našeg vremena, može proizvesti ono što nitko ne priznaje a mnogi se pribojavaju: hegemonizirani savez, još više vođen od američke hipersile, zemljopisno razvodnjen, ne previše važan za doktrinu Sjedinjenih Država glede preventivne intervencije i varijabilnih koalicija. Za europske saveznike ulog za budućnost je izbjeći da se to dogodi. I napraviti da NATO ostane, ili ponovno postane, važan za SAD, ne odričući se autonomnih ambicija Unije u sektoru sigurnosti, ne gušeći raspravu među saveznicima i bez pretjerane izdaje svoje socijalne kulture. Skup na vrhu u Pragu je ukazao na jedan mogući put, i upravo su ga Amerikanci sugerirali. Ako će Europljani prihvatiti objediniti svoje resurse izbjegavajući usporedne industrije i nacionalne ljubomore, ako će na ovoj strani Atlantika prevladati politička volja za nadoknađivanjem najtežih operativnih zaostataka, SAD će lakše preko Atlantika prebacivati napredne tehnologije po niskoj cijeni. Opasnost naglašene industrijske i strateške podčinjenosti je razvidna, no europski saveznici doveli su se u okolnosti kada imaju malo izbora. Ako je novi NATO predodređen održati svoja obećanja.", piše Franco Venturini.