WP 18. XI. ČEŠKA I AMERIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 18. XI. 2002. Nema vremena za unilateralizam "Ovoga tjedna, najviši predstavnici NATO-a sastat će se u Pragu, na summitu na kojem će biti doneseno nekoliko novih i važnih odluka. Savez planira najveće širenje u povijesti saveza, trebao bi se složiti u pogledu kolektivne obrane od globalnog terorizma i ojačati veze sa svojim partnerima na Istoku. No, i dalje ostaje ključno pitanje - ono o budućnosti američko-europskog odnošaja, koji je nedavno ilustrirala svađa između Sjedinjenih Država i Njemačke u pogledu rješavanja iračke prijetnje. Kada je završio Hladni rat, nestao je i osjećaj da je Zapadna Europa suočena sa zajedničkim neprijateljem. A iako se važni vanjskopolitički problemi ne ignoriraju, europski odgovor na njih vodi uvjerenje da se ravnoteža koja danas postoji u Europi može jednostavno ostvariti i drugdje. Skloni smo previdjeti potencijalnog neprijatelja, a ako smo prisiljeni suočiti se s prijetnjom, to činimo uz politiku popuštanja. Europljani rijetko priznaju da stabilnost i blagostanje ne bi bili mogući bez pomoći Amerike i snažne transatlantske veze. Naprotiv, mnogi svoj položaj u svijetu pripisuju uspjehu vlastitih 'jedinstvenih politika' (europska, njemačka, među ostalima). Antiamerikanizam i demoniziranje predsjednika Busha koji su danas toliko u trendu među europskom ljevicom tek su odraz općenitijeg trenda na kojeg nije imuna niti europska desnica. Ovaj izraženi osjećaj nacionalizma neke je Europljane naveo da dovedu u pitanje oblik i funkciju saveza NATO-a. No sklonost prekidanju transatlantske veze vidljiva je i s druge strane oceana. Kraj hladnog rata značio je kraj ere u kojoj je SAD Europu smatrao najvažnijim saveznikom. Hladna reakcija na europsku ponudu da pomogne prošle jeseni dobar je primjer promjene odnošaja. Američka vojna nadmoć, koja je rezultat ulaganja SAD-a u nove tehnologije, i pojednostavljeni proces donošenja odluka - za razliku od složenog europskog sustava neosporivi su, i povremeno rezultiraju time da Amerikanci previđaju stajališta i interese drugih. Status Sjedinjenih Država kao jedine globalne supersile dodatno jača zbog vjere u američku jedinstvenost i njen trajni gospodarski uspjeh. Neupitnu odgovornost Amerike za stabilnost u svijetu podupiru misije saveznika u tri ključne regije - u Europi, Istočnoj Aziji i na Bliskom Istoku. Tradicionalni cilj američke vanjske politike jest spriječiti dominaciju jedne zemlje na štetu drugih. Letimičnim pogledom može se ustvrditi kako je ova zadaća najbliže ostvarenju u prvoj regiji, Europi, dok se u druga dva područja treba uložiti više energije kako bi se ostvario taj cilj. Kada je suočena s pravom prijetnjom, kao što je režim Sadama Huseina, Amerika identificira neprijatelja i eliminira prijetnju koristeći diplomaciju, prijetnju vojnom silom, međunarodne koalicije i potporu internih oporbenih skupina. No znači li činjenica da imaju različite pristupe vanjskoj politici to da Europljani i Amerikanci više ne trebaju jedni druge? Mi smatramo da ne znači. I to ne samo jer su nam zajedničke iste temeljne vrijednosti i interesi koji su utjelovljeni u Washingtonskom sporazumu iz 1949., nego, više od svega, zbog toga što ni jedni ni drugi ubuduće ne možemo sami. Europa treba Ameriku kako bi održala globalnu stabilnost. Bez Sjedinjenih Država - njenog vodstva, političkog utjecaja i vojne sile - ni Europljani niti sve međunarodne institucije na koje se zaklinju ne mogu jamčiti minimalnu stabilnost u najproblematičnijim područjima svijeta. Principi europske koegzistencije, zasnovani na poštivanju načela vladavine zakona, u tim se regijama ne mogu lako implementirati. Ako Amerikanci izaberu izolaciju, postoji realna mogućnost za nastanak kaosa. Za Europljane, nestabilnost u drugim regijama značila bi nepostojanje pouzdanog izvora sirovih materijala i tržišta za izvoz. Vojno, nemoć Europljana kada su bili suočeni s masovnim ubijanjima na Balkanu služi kao upozorenje. I Amerika treba Europu. Vojna dominacija i politički utjecaj ne jamče uvijek uspjeh, superiornost ponekad zna izazvati neprijateljstvo. Profesionalna vojska, najsuvremenija tehnologija i precizno navođene rakete mogu ograničiti broj žrtava, ali ne mogu jamčiti političku i civilnu spremnost za dulje vojne misije u udaljenim regijama. Moguće je i to da, dok je Amerika angažirana na Bliskom istoku, neka druga sila počne koristiti svoju moć na Srednjem istoku. Stoga, Amerika treba političke, diplomatske i vojne saveznike. Gdje će ih naći ako ne u Europi, čiji su interesi i temeljne vrijednosti u koje vjeruje najsličniji njenima? Kraj Hladnog rata nije sa sobom donio raj na zemlji. Neprijatelj je raštrkaniji u svijetu - vojno slabiji ali odlučan napasti civile, bez upozorenja. Najviši principi euro - američke civilizacije jesu sloboda i demokracija. Globalni terorizam zasnovan na netolerantnim ideologijama, odlučnosti da se koristi oružje masovnog uništenja i spremnosti da se žrtvuje vlastiti život, razlozi su zbog kojeg je naša civilizacija u smrtnoj opasnosti. Jedino sredstvo uz pomoć kojeg se možemo suočiti s ovom opasnosti jest obostrana suradnja i solidarnost", piše Alexandr Vondra, zamjenik ministra vanjskih poslova i povjerenik češke vlade na praškom summitu NATO-a, i Sally A. Painter.