IT 17.XI. AVVENIRE - AMERIČKA POLITIKA

ITALIJA AVVENIRE 17. XI. 2002. Bore na licu starog Sama "Promičbena prašina koje se u SAD-u digla pobjedom republikanaca na izborima na polovici mandata počinje se raščišćavati pokazujući zemlju koja je u stvarnosti još uvijek praktički podijeljena na pola. Republikanci su imali 50 mjesta u senatu i sada ih imaju 51. Zadržali su nadzor nad Kongresom s kojim mjestom više, no izgubili su guvernere velikih država poput Pennsylvanije, Michigana i Illinoisa, koje bi mogle imati utjecaja na glasovanje na slijedećim predsjedničkim izborima. Republikanska pobjeda koja bi premještanjem samo nekoliko desetaka tisuća glasova pripala demokratima, ne može se nazvati 'silnom'. Ne može se ni nazvati 'povijesnom' samo radi toga što se sedamdeset godina nije dogodilo da stranka predsjednika na vlasti nije pobijeđena na polovici mandata. Stanje rata protiv globalnog terorizma ovoga je puta stvorilo izvanredne okolnosti koje su pomogle toj pobjedi. Kao što je i traumatična depresija američkog gospodarstva 1934. stvorila slične uvjete za uspjeh demokrata, opet na izborima polovicom mandata, za predsjedništva Franklina D. Roosevelta. Raščlambe pobjede republikanaca i poraza demokrata podudaraju se u naglašavanju toga da za pobjedu treba privlačna 'poruka' i dobar 'glasnik'. Dok su republikanci u George W. Bushu imali dobrog 'glasnika' koji je zasjenio programatsku platformu demokrata usredotočivši kampanju na nacionalnu sigurnost i rat protiv Saddama Husseina, oporbenoj stranci nedostajao je isto toliko karizmatski vođa. U vremenu medija, kakvo je naše, osobnost vođe igra sve veću ulogu u odnosu na programske sadržaje stranke. Ne stoga što su ovi izgubili važnost nego stoga što su u zrelim demokracijama granice suprotstavljenih političkih doktrina sve promjenjivije. Bush izbor za predsjednika duguje i svojoj većoj osobnoj dopadljivosti (likability) u odnosu na drvenu prirodu njegovog protivnika. Podijeljenost zemlje na dva u osnovi jednaka bloka, talaca posebnih interesnih skupina, od kojih su oba ugrožena od svojih ekstremista te dakle, oba zarobljenici prošlosti, pokazuje da se u stvarnosti Amerikanci u potpunosti ne identificiraju s nekom od dvije tradicionalne stranke. Bush otac istjeran je iz Bijele kuće samo zato što mu je Ross Perot uzeo glasove koji su dali prednost Clintonu. Bush sin je pak došao do predsjedništva jer je Ralph Nader uzeo milijune ekologističkih glasova koji bi inače otišli demokratskom kandidatu. Sam imperativ 'vladanja na centru', znači da desnica i ljevica ne znače više ono što su značile u prošlosti. Očekivanja ljudi više nisu uvjetovana ideološkim vjernostima već rezultatima. Sada kada su izbori prošli i republikanci nadziru Kongres i Bijelu kuću, hoće li Bush nastaviti svoju utrku prema konzervativnoj politici koju je pokrenuo prije no što je prijetnja terorizma katapultirala unutarnju sigurnost na prvo mjesto nacionalnih pitanja? Ili će njegov 'solidarni konzervativizam' biti malo više solidaran a malo manje konzervativan? Pobjeda nad terorizmom ovisi o čvrstoći unutarnje fronte koja nadilazi stranačke razlike. Bush neće moći vječno prisvajati zasluge samo sebi, pa i ako se pobjeda postigne pod njegovim vodstvom. Njegov ponovni izbor na mjesto predsjednika dakle još ne može biti proglašen sigurnim, on će ovisiti od mnoštva okolnosti koje su danas nepredvidljive. Ovisit će od toga kako će se suočiti sa svijetom koji ne može biti riješen terorizma samo bombardiranjima, nego i gospodarstvom, rastom zaposlenosti, vjerom ljudi u sigurniju budućnost, povratkom normalnosti američkog društva tjeskobnog radi svoje ranjivosti. Poglavito će ovisiti od političkog stasa njegovog demokratskog protivnika, primamljivosti njegove izborne 'poruke', njegovih kvaliteta dobrog 'glasnika'. Oscar Wilde je primijetio da je 'najstarija američka tradicija mladost'. U nesigurnom svijetu u kojem živimo političko vodstvo mora vratiti optimizam Amerikancima i usporiti pojavu bora na licu starog Sama", piše Paolo Janni.