WT 10. XI. RJEŠAVANJE SUKOBA OKO IRAČKE NAFTE

i-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. XI. 2002. Rješavanje sukoba oko iračke nafte "Od 'energetskog summita' u Houstonu do Ujedinjenih naroda u New Yorku, Rusi traže jamstva da im, nakon promjene režima u Iraku, naftne koncesije koje im je dao Sadam Husein neće biti oduzete. Britanski premijer, Tony Blair, uvjeravao je ruskog predsjednika, Vladimira Putina, tijekom Blairovog posjeta Moskvi, kako će naftni interesi Rusije u Iraku nakon sankcija biti poštivani. Pretpostavlja se i to da su barem dvije ili tri članice Vijeća sigurnosti potencijalni proizvođači iračke nafte, kada budu uklonjene sankcije. Bi li udjele Rusije, Francuske i Kine u iračkoj nafti za Sadamovog režima trebalo priznati i nakon što on i njegova vlada budu uklonjeni s vlasti? Postoji li presedan koji podupire uporabu nafte i zemnog plina kao oružja u međunarodnoj politici i diplomaciji, što Bagdad trenutno čini, kako bi se članovi međunarodne zajednice odvratili od obveza prema UN-u, i usmjerili prema vlastitom uskom, gospodarskom interesu? Prva crta obrane Iraka jesu njegove naftne koncesije Rusiji, Francuskoj i, moguće, Kini. Ruska tvrtka, Lukoil, ima koncesiju da utroši 4 milijarde dolara kako bi razvila 'super' naftno polje u južnom Iraku, sa zalihama od oko 15 milijardi barela, što je jednako zalihama u Sjevernom moru. Najvažnije je da je cijena vađenja nafte iz jedne bušotine prema tim koncesijama manja od 5 posto troškova za vađenje nafte iz bušotina na Sahalinu, ruskom naftnom projektu u Pacifičkom oceanu. Ruske naftne tvrtke rade na već iscrpljenim ruskim naftnim poljima po to višoj cijeni što je proizvodnja manja. Strategija Lukoila jest kontrolirati jeftine naftne zalihe izvan državnih granica. Strategija Sadama Huseina jest davati Lukoilu i drugim tvrtkama pristup iračkoj nafti sve dok oni predstavljaju inozemne interese koji pozivaju na okončavanje sankcija i koje režimu osiguravaju stabilnost, sprječavajući promjenu. Nije tajna da Irak za Rusiju predstavlja stratešku i poslovnu priliku. No iračko korištenje nafte s utjecajem na Moskvu i, u manjoj mjeri, Pariz u Ujedinjenim narodima otvara put drugom pristupu promjeni režima i/ili uklanjanju sankcija. Politička promjena režima ili uklanjanje sankcija u Iraku trebaju uključivati i promjenu u Sadamovom naftnom režimu. Kršenje UN-ovih sankcija protiv međunarodnog sudjelovanja u razvoju iračke naftne industrije ne bi trebalo nagraditi. Protokoli i sporazumi koje je Bagdad potpisao s Rusijom, Francuskom i drugima Sadama su uvjerili kako je neranjiv. Bez obzira na rezultat rasprave o UN-ovim rezolucijama i ispite iračke suradnje s inspektorima, koji će uslijediti, nafta će ostati izvor nesporazuma između članova Vijeća sigurnosti. A Sadam Husein to će zlorabiti. Bbilateralni sporazumi ili odobrenje koncesija Sadamovog režima mogu se izbjeći: vrijeme je da se razmisli o sudjelovanju međunarodne zajednice u proizvodnji iračke nafte. Međunarodni naftni konzorcij u Iraku mogao bi odvojiti svoje naftne prihode od vojne aktivnosti i programa za proizvodnju oružja masovnog uništenja. Postojeće prihode od krijumčarene nafte trebalo bi označiti kao prihode od sporne nafte isto kao što su neki afrički dijamanti sada identificirani i ograničeni. Osim toga, naftne koncesije koje je zajamčio Sadam trebalo bi smatrati koncesijama za spornu naftu jer su utvrđene kao budući izvori naftnih prihoda za vojne ili oružane svrhe. Konačno, prihode od krijumčarenja sporne nafte (procjenjuje se da je 2000. godine na taj način utrženo 3 milijarde dolara) Sadamu i njegovom vojnom i istraživačkom stroju, unatoč tvrdnjama o tome kako su sankcije 'obuzdale' krijumčarenje, trebalo bi ukloniti. Oni su, naime, potencijalni budući izvor korupcije i financiranja potencijalne oporbe, koju bi činili Sadamovi pristaše nakon promjene režima. Sudjelovanje međunarodne zajednice u iračkoj nafti zamijenilo bi koncesije iz Sadamove ere. Ruski Lukoil, kineski Petrochina i francuski Total-Fina-Elf, imali bi dio dioničkog kapitala koji ne donosi fiksnu kamatnu stopu, zajedno s američkim, britanskim, japanskim i norveškim naftnim tvrtkama, u istraživanju, razvoju i proizvodnji nove nafte u Iraku. Restrukturirana iračka naftna tvrtka također bi sudjelovala kao entitet u kojem bi nova iračka vlada imala udio, slično kao što ruska vlada ima u Lukoilu (15 posto). Arhitektura sudjelovanja međunarodne zajednice mogla bi nalikovati Sporazumu crvene linije IPC-a (iračka naftna tvrtka) u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Međunarodni konzorcij (IPC) utvrđen je 1928. kako bi upravljao sudjelovanjem u razvoju iračke nafte. Konzorcijem je u to vrijeme dominirala Velika Britanija, koja je mogla odlučiti da naftne kompanije i drugih zemalja mogu dobiti pristup istraživanju nafte u Iraku. U svom postkolonijalnom obliku, prilagodba promjeni naftnog režima u Iraku prema Sporazumu crvene crte uključivala bi samo novo istraživanje i proizvodnju. Spriječio bi suparništvo stranih naftnih tvrtki (i vlada njihovih zemalja) zbog Sadamovih koncesija, pa ne bi bilo svađa za iračke naftne koncesije koje bi mogle destabilizirati novu iračku vladu. Naftne tvrtke unutar konzorcija plaćale bi poreze na prihode od nafte novoj iračkoj vladi. Isplata poreza spriječila bi korumpirane koncesijske sporazume. Takav međunarodni konzorcij onima koji sada imaju koncesije na spornu naftu nudi neometani pristup novoj iračkoj nafti, za razliku od koncesija koje se zasnivaju na interesnim sferama. Ovo ne samo da bi uklonilo naftu kao uzrok napetosti na razini Vijeća sigurnosti i bilateralno, između Washingtona i Moskve i Washingtona i Pariza, nego bi unaprijedilo i demilitarizaciju naftnih prihoda u Iraku", piše Daniel I. Fine, sa "Massachusetts Institute of Technology".