LAT 29. X. STOJI LI NAFTA IZA AMERIČKE ŽELJE ZA IRAKOM?

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 29. X. 2002. Podmazuju li velike naftne tvrtke naftne porive? "Ima li Bushova vlada skriveni plan? Ako želite znati u kojoj su se mjeri Europa i SAD udaljili, dovoljno je poslušati što se priča o mogućoj invaziji SAD-a na Irak na ulicama gradova na dva kontinenta. U Sjedinjenim Državama, većina Amerikanaca vjeruje predsjedniku Bushu kada kaže kako imamo moralnu obvezu zaštititi svijet od patološke želje Sadama Huseina da gradi i koristi oružje masovnog uništenja. U Europi, pak, većina ljudi vjeruje kako SAD planira provesti invaziju na Irak kako bi kontrolirao polja nafte u toj zemlji. Stoga, iako mnogo Amerikanaca misli kako planiramo napad na Irak kako bismo svijet spasili od luđaka, većina Europljana drži da je Bush luđak sa zlom namjerom da osvoji uporište na Bliskom istoku, bogatom naftom, kako bi proširio 'američki imperij'. Mediji na obje strane bare ugađaju političkim sklonostima regija u kojima žive. Još uvijek se oporavljajući od napada počinjenih 11. rujna, većina Amerikanaca vjeruje Bushu kada kaže kako Irak predstavlja potencijalnu opasnost njihovoj sigurnosti. Mnogi prihvaćaju koncept Bijele Kuće o prevencijskoj akciji protiv političkog terorizma. I ne mogu vjerovati prema tome da naši navodni saveznici globalnu terorističku prijetnju ne shvaćaju ozbiljnije. Ipak, teško je izbjeći čuđenje zbog gotovo potpune tišine kada je posrijedi pitanje 'naftne veze'. Je li moguće da su američki politički čelnici, izvjestitelji, kolumnisti, urednici novina i producenti toliko naivni da zaista vjeruju kako na Bliskom istoku nema nikakvog skrivenog plana osim onog kojeg izlaže vlada? Vjeruju li zaista kako nafta ne igra nikakvu ulogu u strateškom razmišljanju članova vlade u Bijeloj kući? Ova nacionalna tišina još više zaglušuje kada pogledamo ključne igrače u ovoj drami: i Bush i potpredsjednik Dick Cheney u politiku su došli iz naftne industrije. Njihove su karijere oblikovali naftni interesi. Njihovu je političku sreću potpomogao naftni lobi. Bush je dobivao najviše novca naftnih tvrtki, ukupno 1.8 milijuna dolara, što je više od bilo kojeg drugog kandidata za predsjednički ured u posljednjih deset godina. Ako postoji ijedan razlog za sumnjičavost u pogledu namjera Bijele kuće u svezi Iraka, činjenica da je Cheney održao sastanke iza zatvorenih vrata s čelnicima energetskih tvrtki odmah nakon što je počeo obnašati svoju dužnost - a zatim odbio objaviti transkripte tih rasprava ili imena sudionika - trebali bi barem potaknuti znatiželju medija. Ovim ne impliciram da su te privatne rasprave bile povezane s američkim sigurnosnim interesima u Iraku i na Bliskom istoku, nego da interesi naftnih kompanija nikada nisu daleko od Bushovih i Cheneyevih misli. Stoga je nevjerojatno kako se nitko u Kongresu ili medijima još nije zapitao: ima li želja da se kontroliraju druga po redu najbogatija naftna polja na svijetu ikakve strateške uloge u razmišljanju Bijele kuće? Naravno, razumljivo je da niti američki političari niti mediji ne žele djelovati nedomoljubno. Međutim, postoji dovoljno dokaza za to da se ozbiljno shvaća barem ono za što Europljani i veći dio svijeta vjeruju kako predstavlja prave namjere Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. Ovaj 'drugi motiv' sigurno bi dramatično promijenio raspravu u javnosti. Za Amerikance koji već sumnjaju u ozbiljnost iračke prijetnje i potrebe da se vojnici šalju u tu zemlju, mogućnost da se ovo radi kako bi se, barem dijelom, osigurali interesi velikih korporacija ne bi bila dobrodošla. U jedno sam siguran: američki narod nikada ne bi podupro nikakvu invaziju koja bi za cilj imala grabež naftnih polja. Napokon, vodili smo posljednji rat u Perzijskom zaljevu kako bismo spriječili Irak da zauzme naftna polja u Kuvajtu. Moguće je da su Europa i ostatak svijeta jednostavno u krivu. No činjenica da u Sjedinjenim Državama u javnosti zapravo ne postoji nikakva rasprava o onome za što ostatak svijeta sumnja da predstavlja istinski razlog Bijele kuće za svrgavanje Sadama kod mene izaziva dojam kako u Bushovoj opsesiji Irakom postoji još nešto, što nam ne govore", piše Jeremy Rifkin, autor knjige "Hidrogensko gospodarstvo: stvaranje svjetske energetske mreže i preraspodjela moći na Zemlji".