NJ 12. X. FR: NE A LA AMERICAINE!

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 12. X. 2002. Oslabljeni Kongres "Za četiri tjedna građani Sjedinjenih Država izaći će na izbore za zastupnički dom Kongresa i odlučiti o novom sastavu trećine Senata. Razmotrimo li dosege odluke o sastavu oba doma Kongresa u konekstu ovlasti za vođenje rata, koje su netom odobrene američkom predsjedniku, samo ćemo začuđeno trljati oči. Naime, predsjednik George W. Bush i njegov kabinet uspjeli su na temelju moćnog vala domoljublja koji se kotrlja Amerikom izgraditi neodgovoran vremenski pritisak. Naime, Bush je na unutarpolitičkoj pozornici instrumentalizirao svoju prostodušnu vanjskopolitičku maksimu 'tko nije s nama, taj je protiv nas' i pretočio je u geslo 'tko nije za ove predsjedničke ovlasti, loš je domoljub'. Ta je taktika upalila. Kao što se i očekivalo, vođena je strastvena i duboka rasprava, nakon koje je uslijedilo demokratsko glasanje. Većina je nedvosmislena a u Senatu, gdje većinu imaju oporbeni demokrati, presudio je stav vođe većine senatora Toma Daschlea, koji je suspregnuo svoje dvojbe oko sadržaja i dao prednost činjenici jedinstvenog glasanja za predsjednika. Uistinu je jasno da je diplomatski pritisak na režim diktatora Sadama Huseina i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nesrazmjerno veći ako se Bush može osloniti na dojmljivo jedinstvenu potporu Kongresa. Posrijedi je politički adut koji gotovo nije dopušteno podcijeniti. No, čim to konstatiramo, počinju se nametati i prva pitanja. U prvom redu ona vanjskopolitička: politika Bushova kabineta nije jasna - oscilira između 'Husein mora pristati na sve inspekcije posvuda i u svakom trenutku' i 'Huseina treba ukloniti u svakom slučaju'. Dakle, s jedne strane očekivano oštrija rezolucija UN, koju Husein mora prihvatiti bez ikakvih uvjeta - u tom bi slučaju bili postignuti politički ciljevi Sjedinjenih Država (ministar vanjskih poslova Colin Powell). S druge pak strane - koje god rezolucije UN prihvatio, aktualni vladar Bagdada mora zauvijek biti uklonjen s poluga moći (Bush, Cheney, Rumsfeld). Kongres je sada dao bianco-ček opisanom širokom rasponu politike - uz dodatnu dimenziju mogućeg multilateralnog ali i unilateralnog djelovanja. Dakle, usred emocijama nabijene predizborne kampanje donesena je odluka koja slabi, možda čak kroz institut presedana i briše ustavno pravo Kongresa da objavi rat. Demokratski senator Robert C. Byrd iz Zapadne Virginije, koji desetljećima obavlja značajne dužnosti u Senatu, opravdano naziva tu odluku 'najnižom točkom u povijesti Kongresa'. No, promatrač je sam sebi olakšao posao ako činjenicu da je Kongres odobrio predsjedniku punomoć da napadne suverenu državu čak i ako ga ova prethodno ne izazove obrazložio tek predizbornom borbom. Štoviše, iza tog poteza krije se temeljita promjena političkih paradigmi. Više nije moguće raspravom izbrisati činjenicu da prijetnja u vidu oružja za masovno uništenje u rukama terorista i/ili diktatorskih režima radikalno mijenja međunarodnu politiku i stavlja na kušnju međunarodne zakone. Promjena paradigmi očituje se u činjenici da za razliku od protivnika iz razdoblja Hladnog rata teroristi ne smatraju atomsko oružje posljednjim raspoloživim sredstvima već da ga očigledno drže za oružje koje je moguće neposredno upotrijebiti. Budući da bi očekivana šteta bila neprihvatljivo velika, više nije moguće - kao što je ranije bio slučaj - čekati i razmišljati je li bolje poslati kopnene postrojbe ili okupiti flotu - treba djelovati preventivno. Takva je logika asimetrične prijetnje, koja nije uzeta u obzir u međunarodnim zakonima. U svakom slučaju, Povelja UN zabranjuje napadački rat. Zabrana ratovanja i primjene sile, definirana u Povelji UN, ne odnosi se samo na pravo na samoobranu i na vojne mjere koje usvoji Vijeće sigurnosti UN. Terorizam pak pronalazi rupe u zakonima. U tom kontekstu valja upozoriti da je prilagodba Povelje UN i razvoj opcija u funkciji zamjene za preventivni rat zadaća koja se tiče cijele međunarodne zajednice. Zato je Bushova vlada nesumnjivo krenula stranputicom kroz svoje pokušaje da sama etablira novi svjetski poredak. Valja iskazati dužno poštovanje činjenici da se u Sjedinjenim Državama bez ustezanja raspravlja o teroru i o mogućnostima njegova zaustavljanja, čime se kristalizira promjena paradigmi. No, zaključci koje iz te rasprave izvlači Bushov kabinet (odnosno jedan njegov dio) pogrešni su i opasni. I opravdano bude nepovjerenje jer oni koji danas koriste opasnost terorizma kako bi nametnuli američku hegemoniju zagovarali su je već su prije deset godina i bez 11. rujna. Odluka Kongresa podcrtava i prijetnje koje maksima o preventivnom ratu predstavlja za ustavno uređenje SAD. Naime, o preventivnom ratu nije moguće otvoreno raspravljati niti demokratski glasati. Takav je rat nespojiv s otvorenim, demokratskim društvom. Posljedica takvog trenda jest činjenica da je Kongres sada ustupio svoje ustavno pravo američkom kabinetu i pred njim pokleknuo", zaključuje Jochen Siemens.