WP 14. X. DOKTRINA 'BIG BOSSA'

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 14. X. 2002. Doktrina 'big bossa' "Nacionalna sigurnosna strategija, koju je prošlog mjeseca objavila Bijela kuća, možda je i najvažnije američko vanjskopolitičko očitovanje od NSC 68, dokumenta iz 1950., u kojoj je iznesena doktrina obuzdavanja. Pa ipak, najveći dio rasprava o Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji usredotočen je na samo jedan njen aspekt - obećanje da će Amerika vršiti prevencijske napade na ono što za nju predstavlja potencijalnu prijetnju. Gotovo nitko ne kritizira obećanje predsjednika Busha da će održati vojnu hegemoniju Amerike. Ovo nepostojanje reakcija je neobično, pogotovo s obzirom na prašinu koja se digla kada je posljednji put netko kazao nešto slično. Godine 1992., osoblje koje je radilo za Paula Wolfowitza (koji je tada bio pentagonski dužnosnik Broj 3, a sada je Broj 2), napravilo je nacrt dokumenta koji je predlagao da bi Sjedinjene Države trebale 'zadržati mehanizme za ograničavanje utjecaja potencijalnih suparnika koji težili široj regionalnoj ili globalnoj ulozi.' Ova blaga formulacija - koja koristi riječ 'mehanizmi' a ne sila - izazvala je provale bijesa službenog Washingtona. Kao što nas to Andrew Bacevich podsjeća u knjizi koja će uskoro biti objavljena, 'American Empire', kalifornijski senator Alan Cranston, napao je Bushovu vladu zbog toga što je predložila da Sjedinjene Države budu 'jedini big boss svijeta.' Vlada je hitro reagirala na ovu indiskretnu formulaciju. Sada se doktrina 'big bossa' vratila. Nova Bushova strategija objelodanjuje: 'Naše snage bit će dovoljno snažne da potencijalne protivnike spriječe u namjeri da jačaju svoju vojsku, u nadi da će postati jednaki ili da će nadmašiti moć SAD-a.' To je još i radikalnija formulacija od one koja se koristila prije deset godina. No reakcija gotovo da i nema. Zašto? Očiti odgovor je 11. rujan, koji nam je pokazao koliko naš planet može biti opasno mjesto. Ipak, Nacionalna sigurnosna strategija ne poziva na privremeno jačanje snage s ciljem borbe protiv terorizma. Poziva na trajnu politiku održavanja vojne hegemonije SAD-a. Ovo je prilično velika promjena u odnosu na američku tradiciju. Osim u slučajevima velikih ratova, rijetko smo koristili moćne oružane snage - i zbog toga smo platili cijenu. Američka slabost potaknula je neprijatelje kao što su Njemačka i Japan da nas napadnu. (...) Lako je zaboraviti ovu povijest slabosti u svjetlu sadašnje američke snage. Sjedinjene Države troše više na svoju vojsku od dvanaest prosječnih država zajedno. Ovim je ostvarena do sada neviđena vojna moć u svim aspektima ratovanja, koja uvelike nadmašuje sposobnosti bivših hegemona kao što su Rim, Britanija i Napoleonova Francuska. Neobična je stvar ta da se ova dominacija dogodila tiho i bez velikih rasprava u javnosti. (...) Javno govoreći o ovoj dominaciji, dokument o Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji upućuje na barem dvije važne implikacije. Prvo, ovaj dokument znači veće ulaganje u obranu. Koliko je god američka vojna dominacija u proteklih deset godina bila impresivna, bila je ostvarena uz relativno mala ulaganja. Amerika ulaže tek 3.5 posto svog BDP-a u obranu, u odnosu na 4.4 posto 1993. godine. Moć SAD-a djeluje zastrašujuće u svijetu uglavnom stoga što je naš neprijatelj, sovjetski blok, propao, a naši saveznici u Europi su razoružani. Ipak, nemamo dovoljno vojnika za sve vojne misije, a vojna oprema koju vojnici koriste brzo zastarijeva. Piloti u svim vojnim službama često voze zrakoplove (kao što je B- 52) i helikoptere (kao što je CH-46) koji su stariji od njih samih. (...) Ovako se ne može nastaviti još dugo. Oružane snage 1990-tih su napravile stanku u osuvremenjivanju svoje opreme a koristili su i oskudne fondove za financiranje operacija koje su se provodile. Sada na naplatu stiže račun koji nije nimalo zanemariv - Ured za proračune Kongresa procjenjuje da se radi o 90 milijardi dolara godišnje, što je 30 posto više od svote koju smo u obranu uložili ove godine. Povećanje proračuna za obranu u slijedećoj godini - 48 milijardi dolara - neće pokriti ovaj manjak; najveći dio tog novca rezerviran je za borbu protiv terorizma i osobne dohotke osoblja. Ako je Amerika ozbiljna u svojoj namjeri da ostane 'big boss' u obranu će morati ulagati više. Ovo nije dobrodošla promjena za Bijelu kuću koja, nakon što se raspojasala u nacrtu zakona za poljodjelstvo, sada želi stegnuti remen u proračunu za obranu. Demokrati, pak, ne mogu biti previše zadovoljni drugom implikacijom doktrine 'big bossa'- bilo koja zemlja koja ima toliko moći uvijek je u iskušenju da se okrene unilateralizmu. Formula je jednostavna - moć potiče unilateralizam. Naravno, američki predsjednici mogu saveznicima pričati bajke, no kada stvari postanu konkretne, zapravo nam ne treba ničija pomoć. George W. Bush nije jedini koji razmišlja ovako. Sudeći prema njegovoj nevoljkosti da se pokori Ujedinjenim Narodima u Bosni (1995.), u Iraku (1998.) i na Kosovu (1999.), tako je razmišljao i Bill Clinton. Priviknimo se na ovo. Ako je nepostojanje reakcija na Nacionalnu sigurnosnu strategiju znakovito, sada smo svi hegemoni", piše Max Boot, član Vijeća za međunarodne odnose i autor knjige "The Savage Wars of Peace: Small Wars nad the Rise of American Power" (Divlji ratovi mira: mali ratovi i uspon američke moći).