ŠVICARSKA-LE TEMPS OD 10.10.02. PLESU O INTEGRACIJI ISTOČNE EUROPE

ŠVICARSKA LE TEMPS 10.X.2002. Istočna Europa, pozvana da se pridruži Uniji, zapada u težak kompleks eksteriornosti "Kada govorimo u Europskoj uniji postoje dvije simetrične pogibelji: pogibelj od odbacivanja europske zamisli, od, kako se kaže, euroskeptičnosti, i pogibelj od neshvaćanja veličine i važnosti projekta, ne samo za kontinent, nego i za čitavo čovječanstvo. Postoji i pogibelj od utopije, od inflacionističke retorike koja više ne vodi računa o stvarnim teškoćama, krizama i problemima. Istočna Europa plaši se - pošto je napokon prevladala nesretnu ideološku epizodu - da će europsko ujedinjenje biti nova ideologija sa svojim 'propagandnim govorom', klišejima, protokolarnim oduševljenjem i prekomjernim mahanjem. Puno se govori o Europi. Organiziraju se brojni sastanci, političke sjednice, međunarodne konferencije. Možemo se ponekad zapitati otkud ta potreba da se neumorno opetuju isti predvidljivi dokazi i da se neprestano pjeva ista pjesma. Mislim da su višak retorike i neumjerena verbalizacija teme europskog ujedinjenja, u stanovitu smislu, fenomeni koji se daju raščlaniti s psihološkog stajališta. To je samo način da se, s jedne strane, prikrije nejasno nezadovoljstvo krajnjim razlogom integracijskih napora, a s druge, neočitovane spoznaje o proceduralnoj prijevari koja potkopava čitavu operaciju. Kratko ću se zaustaviti na tomu. 1. (...) Mjerilo ujedinjenja za sada je poglavito gospodarske i financijske naravi. Ujedinjena Europa je - ili zapravo želi biti - dobro organizirano tržište. Pitanje je, dakle, koliko je ta ponajprije upravna reforma na razini političkog i duhovnog projekta koji se zove europsko ujedinjenje. Filozofi poput Juergena Habermasa, povjesničari poput Philippea Ariesa i mnogi drugi, rekli su i još govore da imaju i druge zahtjeve. Europa se ne može ograničiti na mudrost trgovaca povrćem i ako mora postojati 'zajednčko tržište', onda prava roba mora biti kultura, drugim riječima stanovita skupina vrijednosti. U tom se smislu nekadašnja vjerska jednoličnost kontinenta pokušava zamijeniti nekom vrstom 'svjetovne vjere' u ljudska prava i u demokratsku vlast. No uporabljivost te vjere premašuje granice Europe i zato ne može biti njezina osobita oznaka. Povrh toga, takve vrijednosti koje je Zapad odavno prihvatio, nisu se pokazale dovoljno snažne i postojane da bi u potpunosti uvjerile sve kandidate za ulazak koji dolaze s Istoka. (...) Nedostaje nam predodžba, velik utemeljiteljski simbol. U zamjenu nam se nudi obična ideologija. Umjesto natjecanja i privlačnosti nudi se običan konkurentski poticaj. Zato i najciničniji stručnjaci za ujedinjenje ponekad imaju napade grizodušja. Da bi ih zaboravili, organiziraju velike svečane susrete na kojima govore, puno i pobjedonosno, o čudu integracije, o zajedničkom europskom 'domu', o snu koji se ispunjava. 2. O europskom se ujedinjenju puno govori još iz jednog razloga. Pojmovi koji se rabe ponekad su nejasni, a faze ponuđenog scenarija čine se zapravo neprirodne. Znakovita je činjenica da se 'integracija' brka s 'ujedinjenjem'. Kada je Vaclav Klaus, bivši premijer Republike Češke to pokušao učiniti, europski se konformizam osjetio povrijeđen. No jasno je da je integracija bivših komunističkih zemalja u političko-gospodarski sustav Zapada zakonita i nužna operacija, budući da su dva dijela kontinenta nakon Drugog svjetskog rata imala asimetričan razvitak. Istok je zaostao, zato se mora vratiti, integrirati i uhvatiti ritam 'normalnosti'. No dok 'integracija' stavlja naglasak na zajednički supstrat sudionika, 'ujedinjenje' obuhvaća zamisao o dramatičnoj podjeli. (...) U takvim prilikama, zemlje kandidati su zapale u težak kompleks eksteriornosti. Idu 'ususret' Europi, tj. prema nečemu što nije tu, u neko udaljeno mjesto, u neku drugu dimenziju. To znači, da bismo došli u Europu, moramo otići s Istoka. (...) Premda ima dobru nakanu, velikodušna zamisao o 'europskom ujedinjenju' pati, kao što vidimo, od nedovoljno temeljitog razmišljanja, od površne i gdjekada neprikladne terminologije. Brbljanje o kojemu sam govorio u početku, želi ipak ostaviti dojam zakonitog govora i jedinstvene doktrine zaklanjajući svojom bezbrižnom grajom zamršeniju i bolniju problematiku", piše Andrei Plesu, bivši rumunjski ministar kulture.