FRANCUSKA-LE FIGARO OD 14.9.02. SVIJET GODINU DANA NAKON ATENTATA

FRANCUSKA LE FIGARO 14.IX.2002. Amerika, od oholosti do potištenosti "U Europi, gdje je ranjivost teritorija nepobitna činjenica, često se nastoje podcijeniti razmjeri psihološkog šoka koji je doživo američki narod 11.IX.2001. Riječ 'nasilje' koju rabe mnogi komentatori, točno oslikava snagu šoka kojemu je bio izložen puk u cjelini. Zato je nakon atentata jako povećan vojni proračun, ali i izdatci na drugim poljima koja nimalo ne utječu na terorističku prijetnju. Nitko više ne može odbaciti prijedlog uprave ako ova nosi zaštitni znak 'obrana'. (...) Međutim, vrlo vjerojatno smo na pragu velikog psihološkog zaokreta. Kao što se američko gospodarstvo razvija u većim i grubljim ciklusima od europskog, i američka javnost prolazi kroz faze koje snažno obilježava veliko povjerenje u sebe, nakon čega dolaze razdoblja sumnje i samokritike. Osamdesete su godine bile vrhunac faze 'slabljenja', kada su se neki Amerikanci plašili gospodarske prevlasti Japana, a drugi vojne premoći SSSR-a. Pošto je povijest uklonila te strahove, devedesete su, naprotiv, bile godine slavodobitne pobjede američkog obrasca, pa i oholosti. Sjetimo se predsjednika Clintona na susretu na vrhu G7 u Denveru, gdje je hvalio sveopću vrijednost američkog gospodarstva i pozvao kolege i čitav svijet da rade po njegovim propisima. Dok je knjiga Paula Kennedyja 'Moć i propast velikih sila' obilježila misao osamdesetih, 'Kraj povijesti' Francisa Fukuyame najbolje je oslikao stanje duha devedesetih. Čini se da su Amerikanci danas oprezniji. 11.IX. je sigurno pokazao da kraj povijesti nije blizu i da se američki intelektualni i politički obrazac kadšto odlučno odbacuje u mnogim dijelovima svijeta. 'Zašto nas mrze?', pitaju se mnogi Amerikanci. No taj napadaj ne bi bio jednako važan da se nije poklopio s nizom događaja koji su povezani s američkim gospodarskim obrascem. U SAD-u, zemlji koja je od početka utemeljena na traženju materijalnog napretka, gospodarski napredak nije samo mjerilo uspjeha, kao u ostatku svijeta, već gotovo moralno opravdanje za djelovanje. Tako novinar Roger Cohen iz 'New York Timesa' nije zazirao od skandala kada je istog dana kada je Enron otišao u stečaj, napisao da je taj događaj zacijelo važniji za Ameriku od atentata 11.IX. Naravno, osjećajni naboj nije isti. Riječ je o novcu, a ne o smrti tisuća osoba. Međutim, desetci tisuća obitelji zaposlenika u poduzećima čija su ušteđevina i mirovine propali, donekle su s razlogom zaključili da pokus nije bezazlen. Sve veći broj stečajeva koji privlače pozornost i osjećaj da računovodstveni, pravni i politički nadzor nije ispunio svoju svrhu, jako su uzdrmali povjerenje Amerikanaca u vlastiti gospodarski i socijalni obrazac. Obrazac koji je u tome da državne vlasti umanje važnost pravnih i gospodarskih propisa doživio je nepobitan poraz koji ruši predodžbu koju Amerika već nekoliko godina ima o sebi. (...) Problem nije samo u gospodarskoj sferi: on se tiče uloge državnih vlasti u društvu i u gospodarstvu. Očito je da nadzor nije ispunio svoju zadaću, kako na pravnom tako i na računovodstvenom području, zato što su članovi Kongresa popustili zahtjevima dotičnih struka. Golemi iznosi koje je Enron davao političarima svih boja i neuspjeh reforme rada revizorskih kuća iz 1999., dovoljno to dokazuju. Pače, politički i poslovni krugovi imaju zajedničke interese na svim razinama, o čemu svjedoče problemi s kojima se sučelio sam predsjednik Bush, jer je prije nekoliko godina prodao dionice poduzeća kojim je upravljao, nekoliko dana prije nego su doživjele spektakularan pad na burzi, i dopredsjednik Cheney koji je dospio na optuženičku klupu jer je donio odluke protivne interesima svojih zaposlenika, a povoljne za sebe, dok je bio direktor Halliburtona. Dakle, nedavni američki obrazac neovisnosti gospodarske sfere doveden je u pitanje. Moguće je, dakle, da smo na početku cikličnih promjena u američkoj javnosti koja s nabusitosti neprimjetno prelazi na samopromatranje, pa i sumnjičavost, nastavi li se trenutna gospodarska recesija. Budući da se 11.IX. udružio s krizom deregulacije koju je izazvala afera s Enronom, njegove bi psihološke posljedice mogle biti trajne i za nekoliko se godina prometnuti u potištenost. Taj pravac neće biti jako pogodan za svjetsko gospodarstvo, kao ni za prekoatlantske veze u cjelini. Nismo voljeli američku naprasitost iz devedesetih. Na kraju ćemo možda žaliti za njom", piše Guillaume Parmentier, direktor Francuskog središta za SAD u IFRI-ju (Francuski institut za međunarodne odnošaje).