NEWSDAY 10. IX. BUSH KREĆE STOPAMA SVOGA OCA?

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 10. IX. 2002. Bush kreće stopama svoga oca? "Ironija u pogledu prošle godine jest da su se dvojica glavnih protagonista drame 11. rujna, Osama bin Laden i George W. Bush, našli u suprotnim okolnostima od onih koje su za sebe predviđali lani. Bin Laden sigurno nije planirao kriti se u nekoj spilji- živ ili mrtav. A Bush nije namjeravao biti predsjednik koji se prvenstveno bavi vanjskom politikom, i slijediti isti put kojim je išao njegov otac, kojeg su njegovi vanjskopolitički ciljevi stajali drugog predsjedničkog mandata. Cilj Bin Ladena bio je taj da bude još jedan borac protiv križara, predani musliman koji bi istjerao nevjernike s Bliskog Istoka. U intervjuu koji je dao 1996. godine, podmetanje bombe pod američki kamion u Saudijskoj Arabiji nazvao je 'početkom rata između muslimana i Sjedinjenih Država'. U svojoj prvoj poruci, snimljenoj na videovrpci, nakon napada na Svjetski Trgovački centar, koja je emitirana 7. listopada, ponovio je ono što je rekao ranije: 'Amerika nikada neće okusiti sigurnost osim ako i mi ne budemo osjećali sigurnost u našoj i palestinskoj zemlji.' Od tada, naravno, Sjedinjene Države ne samo da su okupirale bin Ladenov Afganistan, utvrdile su i brojne i vjerojatno trajne baze u svim srednjeazijskim 'stanovima', od Pakistana do Uzbekistana. Vjerojatno je i to da će Amerika okupirati još jednu muslimansku zemlju, Irak, i ostati u njoj dugo vremena. Za usporedbu, Sjedinjene su Države osvojile nacističku Njemačku i Japan 1945., a američki se vojnici nalaze u obje zemlje i dan danas. Iako se teško sjetiti napada koji je imao veće neželjene posljedice za napadača od bin Ladenovog pothvata, i Bush bi uskoro mogao osjetiti žaoku ironije. Namjeravao se baviti uglavnom domaćom politikom, ponavljajući mantru o 'suosjećajnom konzervativizmu'. Teksašanin nije pokazivao mnogo interesa za vanjsku politiku- nemarno je brkao 'Slovačku' i 'Sloveniju', a kada je pokazivao interes, onda je uglavnom kritizirao ono što je smatrao pretjeranim vojnim vanjskopolitičkim angažmanom Clintonove ere. Za vrijeme svoje prve debate s Alom Goreom, 3. listopada, upozorio je: 'Ako ne prestanemo preopterećivati našu vojsku šaljući ju na vojne misije diljem svijeta i u misije izgradnje nacija, imat ćemo velikih problema.' Naravno, sve se promijenilo 11. rujna. No Bush je isprva pokušao maksimalno umanjiti utjecaj rata protiv terorizma na SAD. Nije tražio gospodarske žrtve kod kuće i nije tražio zakon kojim bi bio stvoren sigurnosni mehanizam. Sa zakašnjenjem je shvatio kako će rat u inozemstvu značiti i troškove u zemlji, i naštetiti gospodarstvu i njegovom vlastitom političkom kapitalu. Prvi zaokret dogodio se s Ministarstvom domovinske sigurnosti. Nakon mjeseci oklijevanja, u srpnju je predočio svoj plan Kongresu. Sada njegov predsjednički mandat počinje ličiti onome njegovog oca, dok vanjskopolitički problemi počinju istiskivati gospodarsku politiku. U svibnju 1990., tri mjeseca prije iračke invazije na Kuvajt, Bush stariji djelomično je pogazio svoje obećanje o tome kako neće uvesti nove poreze. No u listopadu te godine, potaknut potrebom da se svijetu iskaže jedinstvo, potpisao je sporazum s oporbenim demokratima kojim su ne samo povećani porezi nego i potrošnja, oslabljeno je gospodarstvo i dodatno je povećan deficit u proračunu. Suočen s takvim problemima, koje je sam skrivio, četrdesetprvog predsjednika, pobjednika u Pustinjskoj oluji, lako je pobijedio suparnik koji je kazao: 'Stvar je u gospodarstvu, glupane.' Danas je u sličnoj neprilici još jedan predsjednik Bush. Gospodarstvo je u padu, pa ipak najočitije rješenje, stimulativno smanjenje poreza-što su predložili neki iz Bushove vlade nakon prošlomjesečnog Gospodarskog foruma-više nije opcija. Zbog čega? Najvažniji je razlog taj što su demokrati, čiju će pomoć Bush trebati u ratu protiv Iraka, ujedinjeni protiv toga. Demokrati tvrde kao su zabrinuti zbog deficita i pomaganja 'bogatima'-iako republikanci tvrde kako demokrati zapravo žele da gospodarstvo stagnira zbog izbora u 2002. i 2004. I Bush bi mogao koristiti slični argument, no on će, naravno, biti zauzet predvođenjem ratnih napora koji zahtijevaju stalnu suradnju lojalne oporbe. Bin Laden možda je već dio povijesti. No za obitelj Bush čini se da se povijest-vanjska politika koja ima premoć nad unutrašnjom politikom-ponavlja, dok Bush mlađi kreće istim putem-jednom predsjedničkom mandatu-kojim je išao i njegov otac", piše James P. Pinkerton.