IT 17. VIII. LA STAMPA- KISSINGER

ITALIJA LA STAMPA 17. VIII. 2002. SAD i saveznici - pogreška ja napasti Irak "Približava se obljetnica napada na World Trade Center i Amerika se nalazi pred odlukom Georgea W. Busha, koja je više od bilo koje druge ponovno vraća tom događaju. Predsjednik i državni tajnik Colin Powell više su puta naglašavali nužnost promjene iračkog režima. U lipnju, u elokventnom govoru u West Pointu, Bush je naglasio da nova oružja za masovno uništavanje više ne dopuštaju luksuz čekanja nečijeg napada: 'sada trebamo biti spremni na preventivnu akciju, kada je ova nužna, kako bi obranili našu slobodu'. Formalno, administracija još nije donijela odluku o pribjegavanju sili. Podvojenost često pomaže u stvaranju svijesti o problemima bez nametanja praktičnih odluka: no kada se podvojenost uključi u vojno planiranje, raspravu u Kongresu i pritiske na saveznike, znači da je došao trenutak da se definira razumljiva politika za Ameriku i ostatak svijeta. Novo ponašanje Sjedinjenih Država je revolucionarno. Vojna intervencija sa ciljem promjene režima zapravo postavlja izazov međunarodnom sustavu utvrđenom Westfalskim sporazumom iz 1648. koji je, nakon krvavih vjerskih ratova, utvrdio načelo neinterveniranja u unutarnje poslove država. A opcija 'opravdane prevencije' proturječi međunarodnom pravu, koje dopušta uporabu sile za samoobranu samo kada je prijetnja aktualna a ne moguća. Osim toga bi američku vojnu intervenciju u Iraku veliki dio europskih saveznika nevoljko podupro. Što se tiče drugih država, Rusija bi na jednu stranu stavila korist od zadovoljavanja Amerike, a na drugu strah da bude stavljena na margine. Kina bi preventivnu akciju gledala u svjetlu ili svoje nespremnosti da opravdava stranu intervenciju u svojoj zemlji, bilo njene želje da surađuje sa Sjedinjenim državama u razdoblju političkih promjena i integracije u svjetsko gospodarstvo, zahvaljujući WTO-u. Najzanimljivija, i potencijalno kobna, je Indija, koja bi mogla doći u iskušenje primijeniti novo načelo prevencije spram Pakistana. Scenarij je zamršen, no administracija mora utvrditi strategiju koja bi bila razumljiva Amerikancima i politički jasna ostatku svijeta. Na sukob tog dosega se ne može gledati kao na isključivu odluku izvršne vlasti: potrebno je dobiti potporu građana i kongresa za odabrani politički pravac. Administracija se ne bi trebala bojati nacionalne rasprave, s obzirom da je argument otklanjanja iračke mogućnosti za masovno uništavanje vrlo snažan. Međunarodni režim rođen Westfalskim sporazumom temeljio se na konceptu nedodirljive nacionalne države i ograničene vojne tehnologije koja je općenito dopuštala svakoj državi rizik izlaganja očekivanju jasnog izazova. Teroristička prijetnja nadilazi nacionalnu državu; u velikom dijelu proizlazi iz transancionalnih skupina koje,ako dobiju odgovarajuće oružje, mogu nanijeti katastrofalne štete, ako ne i nepopravljive. Ta je prijetnja veća uslijed činjenice da se radi o oružjima napravljenima u izravnom kršenju rezolucija Ujedinjenih naroda od strane jednog autokrata s dokazanim dossierom neprijateljstva spram Amerike i postojećeg međunarodnog sustava. Argument je još snažniji jer je Saddam Husein protjerao inspektore Ujedinjenih naroda koji su došli u Irak nakon Zaljevskog rata i koristio je to oružje i protiv vlastitog stanovništva i protiv stranih protivnika. Eto zašto nije vjerojatno da će protiv iračke sposobnosti da surađuje s terorističkim skupinama funkcionirati politike odvraćanja kao spram Sovjetskog saveza tijekom pedeset godina. Samoubilačke eksplozije jasno su pokazale da računica boraca Džihada nije ista kao kod protagonista Hladnog rata. A teroristi nemaju neku državu koju bi štitili. Osim toga, tvrdnja da bi neki rat protiv Iraka potaknuo Iračane da uporabe svoja oružja protiv Izraela i Saudijske Arabije jest bumerang: ako taj problem postoji danas, čekanje može samo povećati mogućnost ucjene. Postoji još jedan, općenito zanemaren, razlog da se stvari s Irakom jasno postave. Napad na World Trade Center ima svoje korijene u islamskom svijetu, posebice arapskom. Ne bi bio moguć bez prešutne suradnje društva koja se, da uporabimo riječi George W.Busha, 'protive terorizmu, ali toleriraju mržnju koja proizvodi teror'. Dok bi američka dugoročna strategije trebala uklanjati uzroke te mržnje, neposredna politika treba pokazati da teroristički izazov ili sustavni napad na međunarodni sustav proizvodi katastrofalne posljedice po teroriste i njihove prešutne ili eksplicitne pomagače. Afganistanska kampanja je bio prvi važan korak. No ako ostane i glavni potez u borbi protiv terorizma, izlaže se riziku da ostane izolirana akcija, dok ostatak cijele regije postupno klizi prema stanju od prije 11. rujna koje hrabri ekstremiste i pokazuje američko oklijevanje, te demoralizira umjerene koji gledaju kako raste iračka moć. Promjena iračkog režima i, najmanje, iskorjenjivanje njegovih oružja za masovno uništavanje, imalo bi nekoliko pozitivnih političkih posljedica: arapsko bi stanovništvo moglo zaključiti da negativne posljedice Džihada nadilaze moguće probitke. Moglo bi potaknuti novo ponašanje u Siriji. Osnažiti umjerene snage u Saudijskoj Arabiji. Pojačati pritiske za demokratsku evoluciju u Iranu. Pokazati palestinskim vlastima da Amerika misli ozbiljno. I ponovno uravnotežiti naftnu politiku unutar OPEC-a. Istovremeno, intervencija u Iraku mora biti koncipirana kao globalna strategija, čiji konačni uspjeh ovisi i od poteza koji joj prethode i onih koji slijede nakon nje. Posebna je odgovornost Amerike, u njenom svojstvu najmoćnije nacije svijeta, u radu na izgradnji međunarodnog sustava koji bi se održavao na nečem višem od vojne sile, odnosno pretvaranju sile u suradnju. Bilo koji drugi stav postupno bi izolirao, i na kraju oslabio, Sjedinjene Države. I kada, kao u slučaju Iraka, Amerika djeluje sama, u njenom je nacionalnom interesu s napadom spojiti i program poslijeratne obnove, pokazujući ostatku svijeta da je prvi preventivni rat SAD-a nametnut nužnošću i da Amerika ostvaruje svjetski interes, a ne samo svoj. Iz tog razloga cilj promjene režima mora biti podređen potrebi uklanjanja oružja za masovno uništavanje iz Iraka, kao što traže rezolucije Ujedinjenih naroda. Nužno je predložiti strogi sustav inspekcije kako bi se dobila odgovarajuća transparentnost iračkih ustanova. Treba postaviti vremensko ograničenje diplomatskoj akciji: tako bi vojna intervencija bila ostvarena u kontekstu traženja općeg dogovora. Tada bi saveznici Sjedinjenih država bili obvezni suočiti se s izborom kojega su do sada izbjegavali: onog između unutarnje oporbe i udaljavanja od SAD-a. Ograđivanje od akcija Sjedinjenih Država ne bi spasilo saveznike od posljedica abdikacije spram problema terorizma. Potom treba pridati posebnu pozornost na psihološki i politički okvir arapskog svijeta. Treba jasno objasniti da iračka oružja za masovno uništavanje sprečavaju rješenje mnogih problema tog područja; ne u zapadnjačkim kategorijama sigurnosti, već u pitanjima značajnim za bliskoistočno i srednjoistočno područje. Eto zašto je toliko važno spojiti vojne pritiske s programom gospodarske i društvene obnove u kojemu na sudjelovanje trebaju biti pozvani saveznici i umjereni arapski režimi. Istovremeno administracija treba odbiti argument po kojemu intervenciji u Iraku treba prethoditi rješenje palestinskog pitanja, nije istina da put za Bagdad ide preko Jeruzalema. Mnogo vjerojatnije put za Jeruzalem ide preko Bagdada. Predsjednik je angažirao administraciju na trogodišnjem programu stvaranja palestinske države. Nije ostavio nikakve dvojbe glede odlučnosti da provede program. No taj program se ne može koristiti za odlaganje odluke koja ne može čekati. Složenost međunarodnog scenarija treba utjecati na vojnu akciju. Ako rat treba biti neizbježan, nije vrijeme za eksperimente: što dulje traju vojne operacije, veći su rizici reakcija u regiji, odvajanja od saveznika i izolacije Amerike. Sasvim je vjerojatno da Irak nije mnogo slabiji nego u Zaljevskom ratu 1991. No planiranje treba biti napravljeno pripremom apsolutno nadmoćnih snaga, ne očekujući brzi irački pad. Ne treba ostaviti prostora greškama i podcjenjivanju, niti se oslanjati na mjesnu oporbu koja bi poslije dobila vladajući politički položaj, sprečavajući druge političke opcije. Potrebna je masovna američka nazočnost u zoni kako bi se osigurala velika margina pobjede i potpuno uništenje oružja. Na kraju, kako bilo, iračko će se pitanje međunarodno ocjenjivati prema tome kako će se voditi poslijeratna faza: bit će mnogo više država željnih sudjelovati u fazi obnove nego u ratnoj fazi, bar radi toga što ni jedna zemlja ne želi vidjeti ekskluzivni položaj Amerike u ključnoj regiji za energetske resurse i međunarodnu stabilnost. To bi mogao biti način da se poveže unilateralna vojna akcija Sjedinjenih Država s međunarodnim sustavom. Vojna intervencija tražit će od Sjedinjenih Država da razmotri kako očuvati jedinstvo i teritorijalni integritet zemlje ključne za ravnotežu u Zaljevu. Sigurno je odgovarajući prijedlog za federativno rješenje kako bi se omogućilo šiitskim, sunitskim i kurdskim narodima da žive zajedno bez prekoračenja vlasti nekoga do njih. No istovremeno treba izbjeći da se autonomija pretvori u neovisnost, što bi u kurdskom slučaju moglo dovesti u pitanje tursku vojnu pomoć. A nova vlada treba imati dovoljno snage da se odupre pritiscima preživjelih iz starog režima ili susjednih zemalja koje su odlučile destabilizirati novi sustav. Vojnu intervenciju, dakle, treba pokušati samo ako Sjedinjene Države doista imaju namjeru poduprijeti takav napor cijelo vrijeme, ako će se to pokazati nužnim. Jer, na kraju, zadaća je pretvoriti vojnu intervenciju u novi međunarodni sustav. Prijetnja oružja za masovno uništavanje, odbijanje ozbiljnog sustava inspekcija, Saddamovo neprijateljstvo, imperativ su za preventivnu akciju. No nije u interesu Ameriku ustanoviti prevenciju kao opće načelo koje vrijedi za svaku državu. A nalazimo se tek na početku prijetnje globalnog širenja oružja. Kakvo god bilo njihovo ponašanje spram iračkog pitanja, države svijeta ne mogu dopustiti da taj proces ide dalje bez nadzora. Sjedinjene Države će bolje doprinijeti stvaranju novog međunarodnog poretka ako pozovu ostatak svijeta, a poglavito nuklearne sile, da surađuju u stvaranju sustava koji će se prema tom izazovu čovječanstvu odnositi sukladnije međunarodnom značaju odnosa", piše Henry Kissinger.