FRA-LE MONDE 27.7. JESU LI AMERIKA I EUROPA PROTIVNICI?

FRANCUSKA LE MONDE 27.VII.2002. Američka snaga, europska slabost "Ne trebamo se više ponašati kao da Amerikanci i Europljani imaju jednaku predodžbu o svijetu, pa ni kao da žive na istom planetu. Mišljenja o najvažnijem pitanju moći (u čemu je njezina djelotvornost? je li moralna? treba li joj težiti') razlikuju se. Europa je na putu da odustane od moći ili, točnije, kreće se s onu stranu moći, prema svijetu u kojemu vladaju zakon, propisi, pregovori i suradnja između država: ukratko, ona je na putu prema poslijepovijesnom raju gdje vladaju mir i napredak i prema Kantovu idealu 'vječnog mira'. Naprotiv, Sjedinjene Države su zaglibile u povijesti, šireći svoju moć u anarhičnom svijetu koji je opisao Hobbes, u kojemu se ne možeš uzdati u međunarodne zakone i propise, gdje prava sigurnost, kao i obrana i promidžba liberalnog poretka uvijek ovise o posjedovanju i uporabi vojne moći. Zbog toga možemo reći da su danas u svezi s bitnim strateškim i međunarodnim pitanjima Amerikanci stanovnici Marsa, a Europljani Venere: tek se iznimno slažu i sve se manje razumiju. Kao Amerikancu koji živi u Europi lakše mi je uočiti tu protimbu. Europljani su više nego prije svjesni da se razlike produbljuju, zacijelo zato što ih se sve više plaše Š...Ć. Po njihovu mišljenju, SAD je brži u primjeni sile i manje strpljiv od Europe u primjeni diplomacije. Amerikanci rado vjeruju da je svijet podijeljen na dobre i na zle, na prijatelje i na neprijatelje, dok Europa misli da je slika puno zamršenija. U sučeljavanju sa stvarnim i možebitnim protivnicima Amerikanci će po svoj prilici prednost dati prisili, a ne uvjeravanju, batini, umjesto mrkve. U međunarodnim pitanjima razmišljaju u pojmovima konačnih rezultata: problemi se moraju riješiti, a prijetnje ukloniti. Napokon, Amerikanci su sve skloniji da postupaju jednostrano i sve neskloniji da djeluju pod pokroviteljstvom međunarodnih ustanova kao što su Ujedinjeni narodi i da surađuju s drugim državama kako bi postigli zajednički cilj, više sumnjaju u korist od međunarodnog prava i radije bi djelovali izvan njega kada misle da je to nužno, ili barem korisnije. Kada je riječ o vlastitom pristupu problemima, Europljani vole reći da je on profinjeniji i mudriji: oni žele utjecati na druge neizravno, vrlo vješto. Oni tobože bolje podnose poraz i strpljiviji su u pronalaženju rješenja. Prednost uglavnom daju mirnim rješenjima, pregovaranju a ne prisili. U rješavanju prijepora radije se pozivaju na međunarodno pravo, na međunarodne ugovore i na međunarodnu javnost. Žele iskoristiti trgovačke i gospodarske mjere kako bi nacije međusobno zbližili. (...) Isto tako, što se tiče SAD-a, ni njihovo sadašnje isticanje uloge sile u međunarodnim odnosima ni njihova naglašena sklonost prema unilateralizmu i odbijanje da potpišu međunarodne sporazume nisu plod duge tradicije. I Amerikanci su djeca misli braće Lumieres i u početku neovisnosti bili su vatreni pobornici njezina kreda. Govor američkih vođa u XVIII. i XIX. stoljeću bio je vrlo sličan današnjem govoru Europljana Š...Ć. Dva stoljeća kasnije, Amerikanci i Europljani zamijenili su status i stajališta. To se djelomice tumači neobičnom promjenom zemljopisa moći do koje je došlo u XX. stoljeću: dok SAD nije bio velika sila zagovarao je traženje nagodbe, što je strategija slabijeg. Danas, kada su jači, ponašaju se onako kako su se velike sile oduvijek ponašale. Dok su velike europske sile gospodarile pozornicom, njegovale su kult sile i slave oružja. Danas Europa gleda na svijet očima slabića Š...Ć. Nakon stvaranja jedinstvenog političkog i gospodarskog entiteta (povijesni pothvat sporazuma iz Maastrichta iz 1992.), mnogi su se Europljani nadali obnovi nekadašnje veličine Europe, ali u novom političkom obliku: 'Europa' će biti druga supersila, ne samo gospodarska i politička, već i vojna; rješavat će krize na svom kontinentu, kao što su etnički sukobi na Balkanu, i ponovno će dobiti glavnu ulogu na međunarodnoj pozornici. 1990-ih, Europljani su sa sigurnošću mogli ustvrditi da će snaga jedinstvene Europe na kraju obnoviti tu 'multipolarnost' koja je uništena sa svršetkom Hladnoga rata. Većina Amerikanaca je, s podijeljenim osjećajima, prihvatila tu zamisao o europskoj supersili u nastajanju. Samuel P. Huntington je s Harvarda prorekao da će osnutak Europske unije biti najvažniji čimbenik u odgovoru svijeta na američku svevlast i da će od XXI. stoljeća načiniti doista 'multipolarnu' epohu. No europske težnje, kao i američki strahovi pokazali su se neutemeljeni. U 1990-im Europa se nije uzdignula na položaj supersile, već je otkrila svoju razmjernu slabost. Početkom desetljeća, sukob u Bosni i Hercegovini pokazao je vojnu nespremnost Europe i njezinu političku nemoć; koncem desetljeća, sukob na Kosovu iznio je na svjetlo dana europsku podređenost u vojnoj tehnici i u spremnosti za suvremeno ratovanje koja je samo mogla biti sve lošija Š...Ć. U najboljem se slučaju njezina uloga ograničila na davanje snaga za očuvanje reda, pošto je SAD, sam ili gotovo sam, sretno priveo kraju presudne vojne faze operacije i stabilizirao stanje. Kao što kažu neki u Europi, došlo je do podjele rada u kojoj je SAD 'pripremo večeru', a Europljani su 'prali suđe'. (...) Za Hladnoga rata strateška je uloga Europe bila skrbiti se za vlastitu obranu. Bilo je nerealno očekivati da će obnoviti status supersile, osim ako europski puk ne bude spreman da jako skreše programe socijalne pomoći u korist vojnih programa. No bilo je jasno da to nipošto ne želi. Ne samo da Europljani nisu bili spremni platiti kako bi ponovno mogli vojno djelovati izvan Europe, već, nakon svršetka Hladnoga rata, čak nisu htjeli financirati vojne snage koje bi bile dovoljne za provedbu operacija na vlastitom kontinentu bez američke pomoći. (...) Ta prirodna nesloga između jakih i slabih koja je stalno prisutna u povijesti, danas se ponovno javlja u svađi između dviju obala Atlantika oko unilateralizma. Europljani su uvjereni da je njihov otpor američkoj jednostranosti dokaz nadmoći njihova idealnog shvaćanja svjetskog poretka koji treba uspostaviti i nisu baš spremni priznati da je odbacivanje jednostranosti uvjetovano njihovim probitcima. Europljani se plaše da će američki unilateralizam ovjekovječiti Hobbesov svijet u kojemu bi i sami mogli biti sve ranjiviji. Američka je premoć možda dobrohotna, ali sve dok njezini postupci odgađaju uspostavu svjetskog poretka koji će jamčiti više sigurnosti najslabijim zemljama, ona je objektivno pogubna. To je jedan razlog zbog kojega je jedna od glavnih zadaća vanjske politike Unije zadnjih godina, kako kaže europski promatrač, bila 'multilateralizirati' Ameriku. Nije da su Europljani na putu da stvore savez protiv američke premoći (kao što misle Huntington i mnogi teoretičari Realpolitike) organizirajući vojne snage koje bi se mogle izjednačiti s američkim: ne čine ništa slično. Njihova taktika, kao i cilj jesu odlike slabih: nadaju se da će obuzdati moć Amerike a da ih ne moraju dostići. Taktikom koja bi doista mogla biti najveći podvig neizravnog napadaja, žele nadzirati čudovište pozivajući se na njegovu savjest. Za sada je taktika bila razborita. Jer, SAD je čudovište koje ima savjest. Ono nema nikakve veze sa Francuskom Louisa XIV. ni s Engleskom Georgea III. Amerikanci ni među sobom svoje postupke nikada ne obrazlažu državnim razlozima. Amerikanci nisu nikada prihvatili načela starog europskog poretka niti su prihvatili Machiavellijeve zamisli. SAD je do kraja liberalno i napredno društvo, a u moći vidi oruđe za promicanje načela slobodne uljudbe i liberalnog svjetskog poretka. Amerikanci dijele europske težnje prema uređenijem svjetskom sustavu koji se ne temelji na poigravanju moći, već na vladavini međunarodnog prava, istog onog koji su zazivali dok je Europa još slavila zakone Machtpolitike. (...) Katolička i protestantska Europa dugo su se ubijale, umjesto da se podnose, a zadnja dva stoljeća nije obilježila velika međusobna snošljivost između Francuza i Nijemaca. Š...Ć Još jednom će se veća popustljivost Europe prema vanjskoj prijetnji puno lakše protumačiti njezinom razmjernom slabošću. Ta je popustljivost vrlo realna politika jer je Europa, zbog svoje slabosti, manje izložena prijetnjama od vrlo snažne Amerike. Š...Ć Ta u potpunosti normalna psihološka reakcija u ovom času sije razdor između SAD-a i Europe. Potonja je, prilično mudro, zaključila da je prijetnja koju utjelovljuje Sadam Husein za nju manje pogubna od svrgavanja njegova režima silom. Naprotiv, kada je posrijedi Amerika koja je jača, prag snošljivosti prema Sadamu i njegovu pogubnom arsenalu je, ništa manje mudro, niži, napose nakon 11.IX. Š...Ć Amerikanci mogu razmišljati o uspješnom napadaju na Irak radi svrgavanja Sadama Huseina, čime se tumači da je 70 posto njih sklono takvom pothvatu. Nećemo se iznenaditi što Europljani takav plan drže nezamislivim i strašnim. Nemogućnost da se uzvrati na prijetnje ne rađa samo snošljivošću, već i pobijanjem: normalno je pokušavati iz glave otjerati ono protiv čega se ne može ništa učiniti. Promatrač europske javnosti misli da se vlade s obiju strana Atlantika često sukobljuju oko samog pojma prijetnje: Washington, kaže nam Steven Everts, govori o vanjskim 'prijetnjama' kao što su širenje nuklearnog oružja, terorizam i 'lupeške države'; no europski čelnici vide uglavnom 'probleme', kao što su međuetnički sukobi, migracijski pokreti, organizirani kriminal, siromaštvo i uništavanje okoliša. Kao što upozorava Everts, temeljna razlika ipak ne proizlazi toliko iz kulturalnog i filozofskog pitanja, koliko iz mogućnosti za djelovanje Š...Ć. Međutim, te razlike u shvaćanju prijetnje nisu samo psihološke naravi. One su ovisne i o praktičnoj stvarnosti koja je također posljedica nejednakosti snaga: objektivno je neprijeporno da Irak i druge 'lupeške države' nisu jednaka prijetnja za Europu i za Ameriku. Ponajprije treba povesti računa o činjenici da Amerikanci već šezdeset godina jamče sigurnost Europljana i da su preuzeli njihovu zadaću čuvanja poretka u udaljenim dijelovima svijeta, od Koreje do Perzijskog zaljeva, iz kojih su se europske snage uglavnom povukle. Europljani najčešće misle, bilo da to otvoreno kažu ili ne, da će se SAD, bude li Irak uskoro stvarna, a ne samo možebitna prijetnja, uplesti kao što je učinio 1991. Š...Ć Kada stvari promatramo na pragmatičnoj razini, tj. kada je riječ o stvarnom planiranju strategije, ni Irak ni Sjeverna Koreja ni bilo koja druga 'lupeška država' nisu za Europu najveći problem. Zadaća obuzdavanja Sadama Huseina pada ponajprije na Sjedinjene Države, a ne na Europu: u tomu se svi slažu, pa i sam Sadam Husein. Š...Ć", piše Robert Kagan, bivši visoki dužnosnik američkog State Departmenta i istraživač u Carnegie Endowment for International Peace.