US.IHT-24. AMERIKA I EUROPA?

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. VII. 2002. Europljani u NATO-u mogli bi reći "ne" Napetost i nepovjerenje sada su najvažniji čimbenici u američkom odnosu prema svojim europskim saveznicima. Prvotna europska reakcija nakon terorističkog napadaja na New York i Washington - što je povezalo članice Saveza - potrošena je. Američki mediji dobivaju blage i utješne poruke o čvrstim temeljima transatlantske suradnje u borbi protiv terorizma, te malom značenju europskoga kritiziranja, ali to uvjeravanje nema potvrdu u razgovorima s europskim čelnicima ili u raščlambama vodećeg europskog tiska. Uglavnom prevladava kritika i strah zbog posljedica američke politike. A i inače prevladava kritika. Europske vlade ne čine niti govore ništa ozbiljno, osim što se žale da je Europa u potpunosti zanemarena. Možda se čini da Amerikanci s razlogom ignoriraju sve što Europljani misle ili govore, prvenstveno stoga što europski ciljevi nisu od prevelike važnosti za američku politiku. Na kraju će se Europljani primiriti jer alternative i nemaju. No kako se sada čini, ovo bi mogao biti i opasan zaključak jer Europljani imaju drugih mogućnosti, i to eksplozivnih. Mogli bi ponovno uspostaviti poslijehladnoratovski savez, i to uz vlastiti politički i gospodarski profit. Oni ni sami nisu svjesni svoje moći. Malo tko u europskom političkom vrhu shvaća da ako se europske vlade (članica NATO-a) i javnost doista budu protivile američkim napadajima na Irak, da to mogu i spriječiti, ili barem blokirati na nekoliko mjeseci, dok se stanje na Bliskom istoku ne okrene u njihovu korist (a vjerojatno i u korist Izraelaca i Arapa). Malo tko shvaća da EU ne mora čekati dok sama ne stvori svoju vojsku kako bi mogla imati neovisnu svjetsku politiku, s neovisnim međunarodnim utjecajem, što bi joj omogućilo da SAD-u bude ravnopravan partner. Svijet danas nije tako uređen da vojna sila automatski predstavlja važno i najučinkovitije sredstvo moći. Ovo se lijepo može vidjeti u odnosu Bruxellesa i Washingtona. Washington ne može odbaciti europsku korporativnu snagu i gospodarsku moć. On se mora prema EU odnositi kao prema snažnom gospodarskom rivalu, kojem čak mora i činiti ustupke. Isto bi se moglo ostvariti i u političkim odnosima, ako se europske članice NATO-a, ili čak samo neke od njih, odluče na jednostavan, ali odlučan korak: potvrditi da je NATO zapravo savez neovisnih i politički jednakih država. Mogli bi uskratiti uporabu europskih sredstava NATO-a za napadaj na Irak, tvrdeći da takav napad izlazi iz okvira dogovora o borbi protiv terorizma (članak 5. NATO sporazuma). Ovo ne bi uništilo NATO, već bi ga preoblikovalo u političku ravnotežu. Prije ili kasnije europske će se sile morati suočiti s posljedicama američkog unilateralizma, a ako se europska javnost bude odlučno postavila o pitanju napadaja na Irak (te o izraelsko- palestinskom pitanju), sada je pravo vrijeme za to. Temeljni razlog zbog kojeg se NATO ne će moći uništiti je činjenica da ga SAD trebaju više nego Europa. A to svi baš i ne shvaćaju. NATO više ne služi za zaštitu Europe od neke prijetnje. Europljanima je NATO skupi ostatak hladnog rata. Ali SAD-u treba postojanje NATO-a. Washington možda ne vodi računa o tome što misle njegovi europski saveznici, a ne treba mu ni njihova vojna potpora, ali njemu je potreban europski savez jer NATO daje prijeko potreban materijal i stratešku infrastrukturu za američki vojni i strateški angažman diljem Europe, Euroazije, Bliskog istoka i Afrike. NATO SAD-u daje pravo na vojnu nazočnost, obično uz extra-teritorijalne povlastice, u svakoj od članica Saveza, ali i u bivšim članicama Varšavskoga pakta i bivšim sovjetskim republikama, te i u članicama Partnerstva za mir. Washingtonu je potreban NATO jer bez njega nema zakonitog upliva u rješavanje internih europskih problema. (...) Pristojna pobuna od strane nekih europskih članica NATO-a zbog rata s Irakom svakako bi izazvalo ono što Sadam Husein naziva majkom svih transatlantskih sukoba, ali na kraju bi SAD ipak morao popustiti. (...) Nakon takve pobune NATO bi bio sasvim drukčiji. Nakon toga europski saveznici sigurno više nikada ne bi imali razloga za pritužbe da ih Washington uopće ne sluša. Ali žele li Europljani to doista? Ili su to samo riječi, pita na kraju William Pfaff.