NJ 11.VII.-FAZ- AMERIKA GUBI INTERES ZA EUROPU

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 11. VII. 2002. Posao u Europi je obavljen "Bez obzira kako će izići spor o mandatu u Bosni i Međunarodnom kaznenom sudu - u Washingtonu Europljani zbog tog razilaženja nisu postali omiljeniji. U američkom glavnom gradu sve je veći broj političara, komentatora i savjetnika koji otvoreno pitaju što da Amerika sada radi s europskim saveznicima kao što su partneri u NATO-u. Sve češće je u tom taboru kojemu ne pripadaju samo republikanci, riječ o 'fundamentalnim razlikama vrijednosti' u transatlantskim odnosima: tu jaki Amerikanci koji - slijedeći Hobbesa - idu u pohod na teroriste i hulje ovoga svijeta, tamo slabi Europljani koji - vjerujući u Kanta - sanjaju o pravednoj svjetskoj politici. Iza toga krije se ipak više od vanjskopolitičkog spora o metodi. Spremnost da se upuštaju u europsku kritiku opada i stoga što mnogi stručnjaci u Americi stari kontinent više ne drže strategijski važnim. 'Naš posao u Europi je obavljen', glasi presuda koja se često čuje. Sam je predsjednik Bush u svojem govoru u njemačkom Bundestagu krajem svibnja ukazao da danas u Washingtonu nitko više ne vidi potrebu vojnog angažmana u Europi: 'Postoje tisuće spomenika po parkovima i trgovima posvuda u mojoj zemlji, posvećenih mladićima od 18, 19 ili 20 godina čiji je život svršio u nekoj borbi na ovom kontinentu. Mi smo prvi naraštaj u stotinu godina koji se ne mora bojati novoga rata u Europi ili računati s njim', rekao je. Ono što se kod Busha još može shvaćati kao pohvala poslijeratnim uspjesima Europljana u izgradnji i integraciji, kod mnogih washingtonskih stratega zvuči kao drastični novi poredak američkog popisa prioriteta. Primjerice Ivo Daalder, ugledni, sasma umjereni znanstvenik iz Brookings Institution, ovako formulira novo težište američke vanjske politike poslije 11. rujna: 'Najprije se moramo pobrinuti za veći Srednji Istok, kasnije za Kinu.' Pod 'većim' Srednjim Istokom misli na krizna žarišta od Izraela/Palestine preko Iraka i Afganistana do indijskog podkontinenta. Spominjanje Kine odnosi se na procjenu proširenu u Washingtonu, da će dugoročno samo ta zemlja biti kadra ugroziti američku premoć u Aziji (a možda i drugdje). Za razliku od onoga što se kod nas često pretpostavlja, ta se američka rasprava ne ograničava samo na pitanje možebitne vojne akcije protiv Iraka. Neki uvodnici čak zahtijevaju masovnu izgradnju američke vojne nazočnosti na cijelom Srednjem Istoku (uključujući i palestinska područja), usporedivu s angažmanom u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Samo se tako može spriječiti da regija trajno postane poprište ekstremista i terorista, glase argumenti. Drugi pojačano razmišljaju o Saudijskoj Arabiji, domovini Osame bin Ladena, iz koje potječe ništa manje nego 14 od 19 poznatih atentatora 11. rujna. Budući da se čini kako saudijska elita i dalje ima simpatija (i novca) za radikalne islamske pokrete, neki američki stručnjaci za sigurnost drže da Zapadu ne preostaje drugo doli što je brže moguće uvesti druge izvore energije umjesto nafte. Iako sva takva razmišljanja ne nailaze na odjek u vladi, ipak su izraz pogleda na svijet u kojemu Europa igra sve manju ulogu. To je osobito jasno u američkim analizama o budućnosti sjevernoatlantskoga saveza. 'NATO je mrtav', govore neki promatrači u američkom glavnom gradu, bez želje da provociraju. Drugi drže savez samo još boljom mjerom stvaranja povjerenja koja ponajprije služi povezivanju Istočne Europe s atlantskim strukturama. S tog stajališta NATO za Ameriku ima još tek jednu vrijednost: zajedničkim vojnim gremijima i usklađenim kupnjama naoružanja očuvat će se minimum zajedničke sposobnosti djelovanja (interoperabilnost), tako da Europljani posve ne izgube sposobnost sudjelovanja u američkim operacijama. Do sada su takvi pogledi malo utjecali na dnevnu politiku. Washington barem deklarativno nije odustao od NATO-a, čak želi njegovu promjenu u protuteroristički savez. Dakako, američki stratezi Europljanima iza kulisa savjetuju da se u buduće sami bolje brinu za stabilnost u svojoj najbližoj okolici. Koliko Washington to misli ozbiljno, moglo se vidjeti još prije 11. rujna kad je predsjednik Bush odbio sudjelovanje u operaciji u Makedoniji", zaklčjučuje Nikolas Busse.