ŠVICARSKA-LE TEMPS OD 22.7.02. O AMERIČKOM IMPERIJALIZMU

ŠVICARSKA LE TEMPS 22.VII.2002. Želja za vlašću List u današnjem broju počinje objavljivati niz napisa o politici Sjedinjenih Država koje žele gospodariti svijetom. Alain Campiotti, izvjestitelj iz New Yorka kaže o tomu sljedeće: " Sadam Husein voli navečer pogledati film. Među omiljenim naslovima je i 'Kum'. Taj se podatak navodi u opširnom životopisu koji je nedavno objavio Mark Bowden, autor knjige 'Pad crnog jastreba' ('Black Howk Down') od koje je Ridley Scott načinio film. Apokrifan ili istinit, taj je bezazleni podatak izazvao oštru kritiku konzervativnog tjednika 'Weekly Standarda': 'Pogibeljno je tako prikazivati ljudsku stranu jednog tiranina'. Siroti Sadam! Popušta pred čistim proizvodom sveopće američke popularne kulture, a Amerika ga sustavno napada. I dok Iračanin gleda kako Marlon 'Corleone' Brando umire među nasadima rajčice, generali u Pentagonu i u CIA-i pripremaju njegovu likvidaciju i rušenje njegova režima, ne skrivajući to od javnosti. (...) Najava udara kojim se želi smijeniti vlast u suverenoj i dalekoj zemlji, pravi je simbol nove povijesne naravi Amerike: ona je imperijalna. Ta riječ više ne izaziva strah. Imperijalistička! U doba Hladnoga rata taj je žig srama bio utisnut na čelo kapitalističkog orijaša na svim javnim nastupima u svijetu. Onda je prokletstvo palo u vlastitu nemoć. Lawrence Summers, gospodarstvenik u vladi Billa Clintona i novi direktor Harvarda, mislio je da je završio priču rekavši kako je SAD jedina neimperijalistička supersila u povijesti. Bi li to rekao i danas? Pogledajte naslove časopisa i one u knjižarama: 'Američki Rim', 'Povratak imperijalizma', 'Američka premoć', 'Za američko carstvo', 'Prednosti imperijalizma'... Andrew Bacevich, vojnik koji je postao profesor međunarodnih odnosa u Bostonu, objavit će najesen knjigu koje je naslov promijenio u zadnji čas: trebala se zvati 'Nezaobilazna nacija', a zvat će se 'Američko carstvo'. Među političkom inteligencijom više nitko ne dovodi u pitanje bezuvjetnu američku premoć: ona je odveć očita. U rasprama je sada riječ o tomu koji je najbolji način da se ona ostvari i da ju prihvati ostatak svijeta. (...) U opširnom tekstu u kojemu od zemlje traži da 'preuzme na se imperijalnu ulogu', Max Boot, glavni uvodničar 'Wall Street Journala' podruguje se tezi prema kojoj je SAD 11.IX. kažnjen zbog svog imperijalističkog ponašanja u svijetu. Naprotiv, kaže, 'napadaj je bio posljedica nedovoljne američke ambicije i zalaganja; moramo imati veće zadaće i biti odlučniji u njihovu ispunjavanju'. Povlačeći savjetnike i snage iz Afganistana nakon odlaska Sovjeta 1989., napuštajući Somaliju pošto je izgubila osamnaest vojnika i uzvrativši tek s nekoliko krstarećih raketa na uništenje veleposlanstava u Nairobiju i u Dar es Salaamu 1998., Amerika je, dodaje Boot, pokazala pasivnost i nemoć. Tako najčešće misle i Pentagon, Nacionalno vijeće za sigurnost, dopredsjednik Dick Cheney i Bijela kuća. George Bush je u predizbornoj utrci prije dvije godine obećao da će se distancirati od borbene vanjske politike Billa Clintona : 'Budemo li drzovit narod, drugi će to vidjeti; budemo li ponizni, poštovat će nas'. Rujanski su komandosi odbacili poniznost. Dovoljno je čuti komentare iz Europe da bismo shvatili kako je, gledano sa strane, drzovitost uzela kormilo u svoje ruke, unatoč lijepim obećanjima bivšeg guvernera Teksasa. Kao što kaže William Kristol, najutjecajniji glas 'imperijalne stranke' iza kulisa, 'Amerika je danas nacionalistička, vjerska i ratoborna, dok je Europa postnacionalistička, postkršćanska i miroljubiva'. Drzovitost? Možda se tako čini, ali Amerikanci to ne shvaćaju tako. Oni svoje carstvo - kako, s jetkom porugom, kaže Regis Debray - zamišljaju kao 'mehaničko i dobrohotno'. Stroj je aparat moći. Nije li dobrohotnost - što će iznenaditi! - povratak idealizmu Woodrowa Wilsona? Predsjednik promašenog versailleskog mira mislio je da SAD prema van treba poticati želja za širenjem vrijednosti i sloboda američke demokracije. Realisti koji su kasnije prevagnuli i među kojima se ističe Henry Kissinger, nemaju povjerenja u takvo mesijanstvo. Vlastodržac, misle, uvijek stvara svoju suprotnost. Bolje je uspostaviti nestabilan svjetski poredak na ravnoteži snaga, makar jedna bila jača od drugih. Kako god bilo, neowilsonizam je površinski sjaj politike koja u Europljana izaziva vrtoglavicu. Tako se planirani napadaj na Irak opravdava uspostavom demokracije koja će promijeniti prilike na Bliskom istoku. Obećana palestinska država uvjetuje se prihvaćanjem prilagođenih zapadnih ustanova i, privremeno, uklanjanjem Jasera Arafata, što je prvo proturječje pojmova. Želja da se uzme u ruke ili da se nadzire pretvorba zatvorenih, neprijateljskih i država u raspadu upućuje na drugu promjenu: republikanci koji su se vratili na vlast bili su alergični na pojam 'nation buildinga'. (...)"