AU 22. VI. PR: JE LI BORBA PROTIV DOSELJAVANJA TEMELJ NOVOG EUROPSKOG POKRETA?

AUSTRIJA DIE PRESSE 22. VI. 2002. Zaustaviti doseljavanje - i što onda? "U prvoj polovini 19. stoljeća liberalni su revolucionari izborili pravnu državu, tržišnu privredu i temeljne slobode. U drugoj polovini 19. stoljeća socijalni pokreti (marksistički, socijaldemokratski, kršćanski) uspjeli su uvrstiti pomoć radnicima među zadaće države. Nakon totalitarnih grijeha 20. stoljeća zeleni su ekologiju učinili općim ciljem. Jesu li danas na redu desničarski populisti, kojima bi slično trebalo poći za rukom kada je riječ o borbi protiv doseljavanja? Neki pokazatelji upućuju upravo na takav zaključak. Aktualni je sastanak na vrhu EU-a signal povijesne promjene paradigmi: odjednom su oštre mjere protiv doseljavanja postale središnja tema za gotovo sve europske zemlje. Ono što je prije još samo nekoliko mjeseci tretirano kao dokaz desničarskog ekstremizma preuzimaju danas i stranke lijevog i stranke desnog centra. Logika je na neobičan način izvrnuta naglavce: prije je netko bio desničarski populist zato što se borio protiv doseljavanja a danas je borba protiv doseljavanja nužna zato što će u protivnom ta tema biti prepuštena desničarskim populistima. Toliko o politici. Zasigurno ne bi trebalo pretjerati sa skiciranim paralelama, iako je kod liberala (borba protiv religije), socijalista (nemogućnost financiranja države blagostanja) i zelenih (neprijateljski odnos prema znanosti i napretku) bilo podjednako jasnih pretjerivanja kao i kod desničarskih populista. No, usporedba bi vjerojatno naišla na svoje granice kada bismo desne populiste proglasili trajnom snagom. Naime, za taj im status u usporedbi s ranijim pokretima nedostaje intelektualni i teoretski potencijal. Trenutno ih u ispunjenju tog preduvjeta koči sada već previše unutrašnjih proturječja. S druge je pak strane danas opće prihvaćena ocjena da je otvaranje granica za sve koji se žele doseliti neprihvatljivo. Nadalje, danas je uglavnom prihvaćeno pravo europskih naroda da brane svoj kulturni identitet, točnije: da se ne izlažu prebrzoj promjeni. Tempo koji je doseljavanje doseglo proteklih godina nužno je rezultirao formiranjem geta koji ne znače ništa dobro za socijalnu stabilnost gradova. Osim toga, doseljenike iz afričkih i islamskih regija socijalno je puno teže integrirati nego one iz srednjeg dijela istočne Europe. No, navedenim su argumentima suprotstavljeni podjednako ozbiljni argumenti suprotnog predznaka: jeftina radna snaga pomogla je privredi da ostvari rast, povećala je kvalitetu života svih nas (prisjetimo se samo bolnica ili spremačica). Izostane li doseljavanje, broj stanovnika u Europi past će za 50 godina sa 370 na 305 milijuna. Izostanak doseljavanja ugrozio bi mirovinske sustave, a mnogi bi poslovi ostali neobavljeni. Usprkos tome, zbog socijalnih posljedica sve više Europljana uviđa da je prikazivanje doseljavanja kao jedinog odgovora na sve te izazove puka zabluda. No, trebat će im također kazati da će se u tom slučaju još više suočavati s drugim, podjednako nepopularnim pojavama: s osjetno duljim radnim vijekom; s financiranjem struktura koje će osjetno više pogodovati djeci (od 'desničarskog' dječjeg doplatka do 'ljevičarskih' dječjih vrtića); s povećanjem životnog standarda u Trećem svijetu kroz globalizaciju a ne kroz protekcionizam radi ublažavanja privlačne snage ogromne razlike u blagostanju; s prikupljanjem unutrašnje čvrstine, potrebne za repatrijaciju - pa i protiv volje - svih onih koji su se doselili bez dozvole; odnosno s osjetnim zaoštravanjem pravila za dodjelu pomoći nezaposlenima. Naime, aktualnih 14 milijuna Europljana u potrazi za zaposlenjem treba brzo bolje kvalificirati ili zaista konstatirati da na račun zajednice nisu voljni raditi kada odbiju postojeća zaposlenja, proglašavajući ih 'neprihvatljivima'. Tko nas uvjerava da se Europa suočava s jednostavnom alternativom, običan je prevarant", zaključuje Andreas Unterberger.