AU 19. VI. DS: ČLANICE EU-A I PRORAČUNI

AUSTRIJA DER STANDARD 19. VI. 2002. Grasser u dobrom društvu "Povjerenik EU-a za gospodarstvo Pedro Solber nalikuje učitelju koji ne uspijeva obuzdati svoje učenike. Doduše, sve su se članice EU-a obvezale do 2004. predložiti uravnotežene proračune, ali posebno velike zemlje ignoriraju tu zadaću. Nakon Njemačke i Portugala, opomena Bruxellesa zaprijetila je i Francuskoj i Italiji; čak i novi uzorni učenik Austrija nije više odlikaš u predmetu proračunske politike. Hoće li takvo ponašanje učiniti bespredmetnim cijeli pakt za stabilnost eura? Neki bi bili jako zadovoljni kada bi proračunski korzet koji je Njemačka svojedobno nametnula Europskoj uniji, bio olabavljen ili u potpunosti skinut. Napokon, ne postoji objektivna veza između proračunskih deficita pojedinih država i stabilnosti eura. Od spoznaja Johna Maynarda Keynesa ekonomisti se slažu da je u mršavim godinama poželjan deficit u državnim financijama. Vlada koja u uvjetima recesije pokušava kresanjem izdvajanja ili povećanjem poreza izbjeći deficit samo će dodatno pooštriti krizu. No, Keynes je također zatražio da za bogatih godina dugovi budu suzbijeni proračunskim viškovima te da se srednjeročno gledano teži uravnoteženom proračunu. Stalno deficitarno trošenje u zapadnoj Europi sedamdesetih i osamdesetih godina predstavljalo je iskrivljenje njegovih zamisli. Pakt za stabilnost eura zamišljen je u prvom redu kao rješenje političke dileme: svakom je ministru financija daleko lakše zatvoriti pipu u uvjetima gospodarskog pada nego ponovno je otvoriti pri prvim naznakama gospodarskog uzleta. U toj je fazi zahtjev za socijalnim izdvajanjima i javnim ulaganjima posebno glasan te se često zanemaruje zadaća sanacije proračuna. Zahvaljujući paktu za stabilnost, koji na srednji rok obvezuje članice EU na uravnotežene proračune, ograničavajući uz prijetnju teškim kaznama proračunski deficit na tri posto, ministrima financija trebalo bi biti omogućeno izgovarati se na Bruxelles kada se usprotive pritisku za povećanim izdvajanjima i za smanjenjem poreza. Doduše, EU je još jako udaljena od inteligentne anticikličke proračunske politike. Naime, ona zahtijeva brzu prilagodbu gospodarskim datostima poput monetarne politike središnjih banaka. No, proračunsku politiku nije moguće na isti način depolitizirati. Tko kreće u predizbornu kampanju, obećaje lijepe stvari poput reforme poreznog sustava i dječjeg dodatka, a ispunjenja takvih predizbornih obećanja važnija su pobjedniku - kao što je slučaj s Jacquesom Chiracom - od dobrih ocjena iz Bruxellesa. Ipak, fleksibilnosti manjka i u drugom smjeru: kada je Karl-Heinz Grasser, austrijski ministar financija, u ljeto 2000. izumio nulti deficit, bio je to ne samo spretni politički marketing već i istup prilagođen tadašnjoj povoljnoj konjunkturi. Kada se uskoro nakon toga stanje u svjetskom gospodarstvu pomutilo, opet je ocijenjeno da bi mali deficit koristio Austriji. No, kako objasniti građanima da nacionalni cilj nultog deficita više nije aktualan? Zato je prošle godine austrijska fiskalna politika bila više vođena sportskim nego ekonomskim motivima. Ovogodišnji deficit nije znak neuspjeha ministra financija, kao što tvrdi oporba, već znak povratka zdravom razumu. Usprkos omekšavanju kriterija za stabilnost, na pomolu nije povratak neobuzdanom zaduživanju. Ipak, signali iz Pariza, Bonna i Rima uznemiruju. Naime, srednjeročno gledano, uravnoteženi proračuni u većini europskih zemalja neće biti dovoljni sami po sebi. U javnim mirovinskim sustavima otkucava tempirana bomba u vidu starenja stanovništva, koja će u sljedećem desetljeću suočiti mnoge zemlje s izborom između otkazivanja ugovora o generacijskoj solidarnosti i financiranja aktualnih penzija kroz viši proračunski deficit. I Austrija bi dotada trebala što više smanjiti svoj dug i poraditi na tome da kod učitelja Solbesa ponovno postane odlikaš", smatra Eric Frey.