IT-PL-globalizacija-Politika-Zanimljivosti IT-12.VI.AVVENIRE - BAUMAN O SVIJETU OKO NAS ITALIJAAVVENIRE12. VI. 2002.Zemlja treba više zajedništva"Nakon 11. rujna smo shvatili, možda, kako je društvo mjesto u kojemu rastu svi zajedno,
ili svi zajedno, svatko za svoj račun, vjerojatno uvjeren u suprotno, idemo u propast. Poput Hamelinovih miševa. Slijedeći sirenu krajnjeg individualizma, brinući se samo za sebe, sposobni hraniti samo sebe. Za Zygmunta Baumana mjesto je to u kojemu se izgubila svaka društvena veza, svaka kolektivna odgovornost. Sve u svemu, to je mjesto i vrijeme u kojemu živimo. (...) Hipertrofija 'jastva' koje na kraju potkopava javni prostor, svodeći ga na potrebno, tako 'danas živimo da nas ne vodi nikakva ideja o našem cilju, niti traganje za dobrim društvom', niti se ne nadamo da ćemo, prije ili kasnije, tamo stići. Presuda Petera Drukera; 'više nema spasa u društvu', učinkovito izražava raspoloženje vremena. Za Baumana sve to nije nepovratno. I jasno to kaže u svojoj posljednjoj knjizi, 'Individualizirano društvo' predstavljenoj jučer u Rimu. Jer to individualističko gledanje 'nije neizbježna sudbina'. U tome je 'rat u bivšoj Jugoslaviji dao važne signale novosti, ali je i zabio čavao u lijes državnog
ITALIJA
AVVENIRE
12. VI. 2002.
Zemlja treba više zajedništva
"Nakon 11. rujna smo shvatili, možda, kako je društvo mjesto u
kojemu rastu svi zajedno, ili svi zajedno, svatko za svoj račun,
vjerojatno uvjeren u suprotno, idemo u propast. Poput Hamelinovih
miševa. Slijedeći sirenu krajnjeg individualizma, brinući se samo
za sebe, sposobni hraniti samo sebe. Za Zygmunta Baumana mjesto je
to u kojemu se izgubila svaka društvena veza, svaka kolektivna
odgovornost. Sve u svemu, to je mjesto i vrijeme u kojemu živimo.
(...) Hipertrofija 'jastva' koje na kraju potkopava javni prostor,
svodeći ga na potrebno, tako 'danas živimo da nas ne vodi nikakva
ideja o našem cilju, niti traganje za dobrim društvom', niti se ne
nadamo da ćemo, prije ili kasnije, tamo stići. Presuda Petera
Drukera; 'više nema spasa u društvu', učinkovito izražava
raspoloženje vremena. Za Baumana sve to nije nepovratno. I jasno to
kaže u svojoj posljednjoj knjizi, 'Individualizirano društvo'
predstavljenoj jučer u Rimu. Jer to individualističko gledanje
'nije neizbježna sudbina'. U tome je 'rat u bivšoj Jugoslaviji dao
važne signale novosti, ali je i zabio čavao u lijes državnog
suvereniteta koji je velikim dijelom suvremene povijesti održavao
svjetski poredak i demokratsku praksu, te je ogolio nevažnost
Ujedinjenih naroda, koje su bile odgovor na globalizaciju a iz
načela državnog suvereniteta napravile su svoju polaznu točku'.
Dakle, taj put kojime je krenuo svijet, gdje globalizacija kroči
gotovo nama usprkos, nešto je čime možemo, štoviše moramo, naučiti
upravljati. No moramo to činiti svi zajedno, krećući od 'zajedničke
etike'.
- Profesore Bauman, što onda predstavlja globalizacija za
suvremeno društvo? Je li to stupica? Resurs?
= Rekao bih da je to stvarnost, s kojom se mora računati. U
stvarnosti možete prosvjedovati protiv nje, no to je isto kao da se
prosvjeduje protiv pomrčine sunca ili mjeseca. Nitko nikoga u tome
ne može spriječiti, ali prosvjeduje se protiv stvari koja je dio
života. Problem je u tome što toliko plaši toliki broj ljudi, a
odgovor na to treba vjerojatno tražiti u tome što je globalizacija,
na kraju, jednosmjeran proces.(...)
- Ipak smo svjedočili daljnjem povlačenje na svoja, nazovimo ih
tako obranaška stajališta. Bogati i siromašni, sjever i jug,
povlači se u izolaciju. Potom je došao 11. rujan: kakve su promjene
proizveli događaji tog dana?
= Ljudi pred problemima, uvijek su podizali zidove. Nekad su
postojali Hadrijanov zid, Veliki zid, Linija Maginot, Siegfridova
linija ili Atlantski bedem. I za rješavanje pitanja Bliskog istoka
radi se na podizanju zida između Izraelaca i Palestinca. Kako bi se
našla sigurnost zatvaraju se vrata, i to je jedna čudna
paradoksalna vizija koja vodi izgradnji novih zidova dok su svi
ostali već pali. No zatvaranje vrata ne jamči nikakvu sigurnost,
povijest je to pokazala, prostori moraju ostati otvoreni: i
vjerujem da smo to shvatili nakon 11. rujna. Jedini način da
povećamo sigurnost nije izgradnja još zidova, nego stvaranje
otvorenih prostora u kojima možemo svi razgovarati, osjećati se
sudionicima istog svijeta", razgovarao Salvatore Mazza.