IT-10.VI.REPUBBLICA- SKUP FAO

ITALIJA LA REPUBBLICA 10. VI. 2002. Podijeljen planet "Bila jednom globalizacija. Govorilo se svijet će postajati jedinstven. Bogatstvo bogatih spasit će siromašne od vječnog siromaštva. Brojke nisu podupirale tu neupitnu 'istinu', no činjenice nikada nisu previše zanimale 'guru-e' i druge filozofe. Narod iz Seattlea, neodgovarajući nazvan 'antiglobalistima', pokušao je ukazati na problem. Na svoj način, s neizbježnom dozom ideologija zagovaranja trećeg svijeta, spasilačkim utopizmom i vrlo provincijalnom političkom instrumentalizacijom koja oduvijek opterećuje te pokrete. Ipak, šarolika galaksija iz Seattlea postavljala je to dramatično istinito pitanje. Dok kod nas cvate industrija dijete, jedna milijarda i tri stotine milijuna ljudskih bića nema sredstava za preživljavanje. To je nejednakost koja raste usred pune globalizacije, ili onoga što se pretpostavlja da to jest. Ako je istina da je 1960. odnos između najbogatijeg dijela svjetskog stanovništva i onoga najsiromašnijeg bio 30 prema 1, da se 1991. popeo na 61 prema 1, a danas se približava odnosu 90 prema 1. (...) U Genovi prošle godine osam velikih pod pritiskom ulice i medija lažno su se zakleli da će borba protiv siromaštva, epidemija i gladi u svijetu postati njihov (naš) prioritet. Potom je došao 11. rujan. Na vrhu njihovog (našeg) rasporeda stoje sigurnost, rat protiv terorizma. Ono što ostaje od naroda iz Seattlea, Genove i Porto Alegrea pojavljuje se u mršavim povorkama poput one u subotu u Rimu. Gdje danas, na svjetskom skupu o prehrani kojega je organizirao FAO samo će Italija (zemlja domaćin) i Španjolska (turnusna predsjedateljica Europske Unije) spasiti čast razvijenog svijeta. (...) Ima pravo rimski gradonačelnik, Walter Veltroni kad bilježi ovaj paradoks: 'Na skupu G8 bile su samo bogate zemlje jer siromašne nisu bile pozvane. Na skupu FAO-a, bit će samo siromašne zemlje iako su pozvane i one bogate'. Ukratko: svatko se brine za svoje stvari. Šteta što je glad u svijetu i naša stvar - i te kako! Priznajmo i, paradoksa radi, da cijeli zapad ne brine ni pišljivog boba za onoga tko umire od gladi. Zamislimo i da je sama ideja čovječanstva prevladana, da svatko živi za sebe, da je, držeći se najcrnjeg antropološkog pesimizma, čovjek čovjeku vuk. Uklonimo svaki moralni sud i svaki osjećaj krivnje, a s njima i jedno stoljeće psihoanalize. Ostanimo pri najosnovnijem nagonu za preživljavanje. Onom našem, a ne onoga tko riskira umrijeti od pothranjenosti ili s time povezanih epidemija. Misli li doista netko da planet podijeljen na dvoje, s jednom manjinom bogatih i velikom većinom siromašnih koji pate, može jamčiti našu sigurnost, naš razvoj? (...)", piše Lucio Caracciolo.