E-FR-GB-DE-EU-POLITIKA-POPULIZAM-Organizacije/savezi-Politika-Vlada-Političke stranke NJ 4. V. SZ: ELITA MORA POMOĆI GRAĐANIMA EU DA PREVLADAJU STRAH OD PROMJENA NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG4. V. 2002.Društvo utemeljeno na stranu"Ovih
tjedana Europa nalikuje crvljivoj jabuci - sjajna je površina mjestimično narušena smeđim mrljama a iznutra - tko zna, možda je nagrizena i sama srčika. Populisti i desni ekstremisti bez problema uspijevaju prodrijeti duboko u društvo. Upravo u Francuskoj, kolijevci slogana 'sloboda, jednakost, bratstvo', stari je demagog Jean-Marie Le Pen umarširao u drugi krug predsjedničkih izbora, koji će biti održan ove nedjelje. Nadalje, upravo u uzornoj multikulturalnoj Nizozemskoj desničarski kicoš Pim Fortuyn bliži se izbornom trijumfu koji bi mogao uslijediti za 14 dana. Svježi vjetar puše s desnog boka. Neki smatraju da Europi prijete smeđe horde. No, bliže li nam se one uistinu i ako da - kako se obraniti od njih?Kakve li promjene političke klime: prije samo nekoliko godina činilo se da je započelo doba vječnog carstva sredine. U većini članica EU na vlasti su bili socijaldemokrati, upućeni u gospodarska pitanja i umirujuće postavljeni prema slojevima građanskih birača. Stručnjaci su tumačili zašto iz socijalnih,
stranke
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
4. V. 2002.
Društvo utemeljeno na stranu
"Ovih tjedana Europa nalikuje crvljivoj jabuci - sjajna je površina
mjestimično narušena smeđim mrljama a iznutra - tko zna, možda je
nagrizena i sama srčika. Populisti i desni ekstremisti bez problema
uspijevaju prodrijeti duboko u društvo. Upravo u Francuskoj,
kolijevci slogana 'sloboda, jednakost, bratstvo', stari je demagog
Jean-Marie Le Pen umarširao u drugi krug predsjedničkih izbora,
koji će biti održan ove nedjelje. Nadalje, upravo u uzornoj
multikulturalnoj Nizozemskoj desničarski kicoš Pim Fortuyn bliži
se izbornom trijumfu koji bi mogao uslijediti za 14 dana. Svježi
vjetar puše s desnog boka. Neki smatraju da Europi prijete smeđe
horde. No, bliže li nam se one uistinu i ako da - kako se obraniti od
njih?
Kakve li promjene političke klime: prije samo nekoliko godina
činilo se da je započelo doba vječnog carstva sredine. U većini
članica EU na vlasti su bili socijaldemokrati, upućeni u
gospodarska pitanja i umirujuće postavljeni prema slojevima
građanskih birača. Stručnjaci su tumačili zašto iz socijalnih,
ekonomskih i psiholoških razloga nije moguće zaobići stratege
Trećeg puta. No, prije dvije godine Joerg Haider poveo je svoje
slobodnjake na vlast u Beču. Time je izvađen prvi kamen iz zida
kojim je bilo opasano carstvo sredine.
Ubrzo su za njim uslijedili i drugi. Talijani su na vlast doveli
koaliciju Berlusconijeve Forza-Hura stranke, bivših fašista i
ksenofobičnih separatista; u Danskoj se novi kabinet oslanja na
potporu ekstremno desne stranke; u Hamburgu, Antwerpenu i
Rotterdamu ogromne su izborne uspjehe postigli grubi agitatori za
red i mir. Jesu li posrijedi izdvojeni slučajevi, specifični za
pojedine zemlje, trend ili pokret?
U prvom redu valja istaknuti sljedeće: svaka desna vlada ni u kom
slučaju nije nužno populistička niti je svaki populist desni
ekstremist. Sasvim je prirodno kada nakon više socijaldemokratskih
godina u Europi na vlast pojačano dođu vlade s težištem desno od
centra. Osim toga, sudjelovanje u vlasti skinulo je zvjezdanu
prašinu s nekih nadobudnih reformatora. U Austriji i Danskoj
potpora populistima oslabila je, u Saskoj-Anhaltu Ronald Schill
zabilježio je neuspjeh a uspjesi britanskih desnih ekstremista na
općinskim izborima, održanim prošlog petka, prilično su
ograničeni.
Dakle, srčika europske jabuke ni u kom slučaju nije trula. Usprkos
tome, prijeti joj šteta. Vidljiva je erozija zajedničkih
vrijednosti - dokaz u prilog toj tvrdnji jest antisemitizam koji se
posvuda rasplamsava. Doduše, uspjesi demagoga počivaju i na
nacionalnim posebnostima. U tom kontekstu valja spomenuti sukob
sjevera i juga u Italiji i rascjepkani stranački sustav u
Francuskoj . No, činjenica da je na tako mnogo mjesta kucnuo pravi
trenutak za žeteoce desnih glasova ima i zajednički uzrok: naime,
uspjesi populista građeni su na strahu.
Europom kruži tjeskoban osjećaj: razdoblje u kojem je život
postajao sve sigurniji, bogatiji i ugodniji završeno je. Odsada bi
stvari mogle krenuti i nizbrdo. U tom kontekstu valja istaknuti dva
fenometa koji izazivaju nesigurnost kod građana: mobilnost i
migraciju. Mobilnost - strahovito brzi opticaj ljudi i moneta -
politički mainstream smatra poželjnom pojavom čak i čarobnim
štapićem za uspostavu blagostanja širom svijeta pod oznakom
'globalizacije'. No, ne vide baš svi prilike u tom načelu - mnogi se
osjećaju preopterećenima.
Nisu baš svi oduševljeni mogućnošću da svakih nekoliko godina
mijenjaju dom i radno mjesto, izlažući se neprekidno na tržištu
poput robe. Takav način života zvuči možda uzbudljivo ali odgovara
tek potrebama vrlo fleksibilne elite. Većina ljudi želi se jednog
dana skrasiti a mnoge ne bi smetalo ni da u dobi od 65 godina napuste
firmu u kojoj su počeli raditi s 25 godina. No, ta su vremena prošla.
Svi to znaju a mnogi od toga strahuju.
Tome valja dodati doseljavanje milijuna ljudi iz drugih kultura. U
na tom se području otvara dubok jaz između zahtjeva elita i
raspoloženja masa. Multi-kulturalnost, brisanje granica i
ujedinjena Europa hvaljeni su kao modeli za budućnost ali mnogi se
građani tome protive. Žele živjeti u zatvorenom društvu i
kontaktirati sa strancima za vrijeme odmora a ne u svakodnevnom
životu. Smjernicu iz Bruxellesa i džamiju iza ugla više
doživljavaju kao strano tijelo nego kao raznolikost koja
obogaćuje. Takvo stajalište nije otvoreno prema svijetu ali nije ni
fašističko.
U tom kontekstu valja spomenuti još jedan konkretni, dijelom
podcijenjeni problem: kriminal koji buja tamo gdje modeli
integracije bilježe neuspjeh. Strah od pljačkaša, provalnika,
silovatelja pojačava već postojeći obrambeni stav mnogih domaćih
ljudi prema 'strancima' iako je to vrlo nepravedno. Ostalo je
učinio 11. rujna. Običnom kriminalu pridružila se opasnost u vidu
terorizma, djelujući poput katalizatora koji pojačava opći osjećaj
nesigurnosti. I strah jača.
U takvoj situaciji karizmatični agitator lako ubire političke
bodove. Upija strahove, povezuje ih i oblikuje u odbojnost - a
katkad i u mržnju. Svojoj klijenteli obećava zaštitu od onih gore -
funkcionara, političara, managera - i onih dolje - stranaca. U
najgorem slučaju takvim će obećanjima odmamiti ljude u diktaturu i
barbarstvo.
Sva europska društva suočavaju se s izazovom suprotstavljanja
takvim scenarijima. Ta zadaća nije laka, patentiranih recepata
nema. No, postoje provjerena rješenja. Jedno od njih obuhvaća
nedirnuti stranački sustav kakav postoji u Njemačkoj i Velikoj
Britaniji. Takav sustav može prihvatiti i integrirati dijelove
rubnih političkih skupina. Doduše, pri tome političari centra
moraju pripaziti da prilikom preobrazbe ekstremista sami ne
podlegnu njihovu utjecaju. Drugo rješenje uključuje sustav javnog
reda. Država je obvezna zajamčiti temeljnu sigurnost i poštivanje
zajedničkih vrijednosti. To joj ne polazi za rukom kada u
dijelovima Francuske satelitska naselja prerastaju u opasne zone
koje izbjegavaju čak i policajci.
Treće - najteže - rješenje obuhvaća suočavanje sa strahovima od
mobilnosti i migracije. Elita koja sa sigurne visine izdaje dekrete
o multikulturalnosti i globalizaciji ne smije ih više ignorirati.
Mora sići s visokog položaja i nastojati pridobiti potporu za oba
spomenuta koncepta. U tom će slučaju više građana nego dosada
prihvatiti činjenicu da alternativa ne postoji. Zemlja koja se
izolira tavorit će u modernom svijetu. Države pak čije stanovništvo
dramatično stari primaknut će se slomu socijalnih sustava i
siromaštvu ne prihvate li dovoljan broj doseljenika. Takve
spoznaje ne mogu iskorijeniti strah od promjene ali će pomoći
uvidjeti šanse, podnijeti strahove i izbjeći zamke populista",
zaključuje Stefan Ulrich.