IHT 15. IV. ATLANTIK MOŽE POSTATI PROVALIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. IV. 2002. Atlantik može postati provalija "Europljani i Amerikanci dijele bogatu zajedničku kulturu, vrijednosti i povijest ali ipak imaju izrazito suprotstavljene stavove u svezi korištenja moći na svjetskoj sceni. Samo ljudi koji poznaju jedni druge tako dobro mogu povremeno toliko krivo razumjeti jedni druge. Ovo je takav slučaj, dok izraelsko- palestinske borbe potresaju Bliski Istok, dok se američka vojna pobjeda u Afganistanu bliži tome da postane politički škripac a Europljani strahuju zbog američke rasprave o svrgavanju iračkog režima. Atlantik je iznenada postao more nerazumijevanja i razilaženja. Transatlantski putovi na nekim se mjestima spektakularno razilaze, na drugima tek jedva zamjetno. Izraelski vojnici koriste američko oružje za uništavanje stožera palestinskih vlasti koji je izgrađen novcem EU-a. Francuski vojni piloti pomažu američkim vojnicima u istočnom Afganistanu no Pariz ne govori mnogo o tim vojnim misijama dok u Francuskoj jača neprijateljstvo prema Americi(...). Kancelar Gerhardt Schroeder je od naglašavanja 'neograničene solidarnosti' Njemačke neposredno nakon 11. rujna prešao na naglašavanje ograničenja europske podrške napadu SAD-a na Irak. Čak je i premijer Tony Blair nedavno osjetio potrebu potaknuti predsjednika Georgea W. Busha da se aktivnije angažira na Bliskom Istoku i da još jednom razmisli o nametanju carina na čelik koje štete britanskim tvrtkama i Bushovoj mantri o slobodnoj trgovini. Činjenica da Europa i Amerika imaju različite prioritete, simpatije i političke planove kada je Bliski Istok posrijedi nije neka novost. Općenito govoreći, ovisnost o arapskoj nafti, krivnja zbog kolonijalizma i zabrinutost zbog brojne muslimanske imigrantske populacije europske vlade potiču na to da Arapima čine više ustupaka nego američki političari. No količina i kakvoća postojećeg neslaganja na dvije strane Atlantika bitno je različita na barem dva načina. Ovo mi je postalo kristalno jasno dok sam slušao kako europski posjetitelji ispituju američke dužnosnike i šefove tvrtki tijekom nedavnog sastanka Trilateralne komisije u Washingtonu. Unatoč dubokim, istinskim simpatijama i pomoći iz Europe nakon 11. rujna, mnogi Europljani ne razumiju, izgleda, duboke promjene koje je taj dan unio u američke živote. Iznad svega, ne shvaćaju da otvorene prijetnje o osveti koje su izrekli Sadam Husein, palestinski teroristi ili iranski mule Amerikancima danas zvuče drugačije nego prije 11. rujna. Čini se da francuski, njemački i drugi europski komentatori vjeruju kako su Sadam Husein, islamski džihad i ostalo isti oni neugodni ili ubojiti entiteti koji su postojali i 10. rujna. Ovo za sobom povlači preispitivanje odluke Bushove vlade da hitni prioritet da borbi protiv onih koji otvoreno i opetovano prijete američkim životima istovremeno nastojeći doći do oružja masovnog uništenja. Europljani su navikli na nesigurnost svog zemljopisnog položaja i povijesti. Deset godina nakon završetka hladnog rata, osjećaju se sigurnije od neposredne prijetnje rata i uništenja nego što je to bio slučaj stoljećima. Istovremeno, Amerikance su štitili oceani i udaljenost, što se 11. rujna pokazalo nedovoljnim na posebno brutalan način. Već je samo ovo dovoljan uzrok za novo razilaženje atlantske zajednice, no ima ih još. Američka zaokupljenost sigurnosti svoje zemlje i globalnim terorizmom događaju se u vrijeme temeljitog europskog redefiniranja i rekonstrukcije. 15 zemalja članica Europske Unije nastoji smisliti način na koji će- ne da li će- priključiti EU-u 10 novih zemalja članica u slijedeće dvije do četiri godine, dok bi se NATO trebao proširiti do Baltika i Balkana ove jeseni bez većih javnih rasprava na i jednoj strani Atlantika(...). U Bruxellesu, skupština mudraca će se okupljati dvaput tjedno u slijedećih godinu dana kako bi osmislili nekakav oblik europskog ustavnog poretka. Blair se nada da će proces jasnog definiranja nacionalnih i europskih prava potaknuti Veliku Britaniju da prihvati euro. Amerikanci se, razumljivo, bave drugim problemima. No zanemarivanje procesa institucionalnih promjena u Europi nisu korisne za nikoga. Nije korisna ni činjenica da Europljani ne shvaćaju potpuno da je svijet u kojem žive i Amerikanci i oni drugačiji i opasniji. Tijekom hladnog rata, Amerikanci i Europljani aktivno su trebali jedni druge. Svađali su se znajući da će ograničenosti neslaganja značiti to da će uskoro ponovno zajedno surađivati. Sada ograničenosti slaganja dominiraju ovim ključnim odnosom. Treba razviti nove ravnoteže razumijevanja i obostrane pomoći", piše Jim Hoagland za 'The Washington Post" a prenosi list.