WT 27. III. MOLBA NJEMAČKOG VELEPOSLANIKA SAD-U

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 27. III. 2002. Kada se Zapad i Zapad sudare "U šest mjeseci nakon 11. rujna, neki su mitovi postali popularni- kao onaj da je za SAD bolje da rat protiv terorizma vodi sam. Slijedi analiza nekolicine tih mitova koji predstavljaju opasnost za uspjeh naše zajedničke borbe protiv terorizma i za stabilniji i napredniji svijet. Prvi mit: vojska SAD-a trebala bi voditi rat protiv terorizma sama jer je vođenje rata zajedno s našim saveznicima presloženo i nedovoljno učinkovito. Ovdje se obično navodi kako je operacija NATO-a na Kosovu 1999. sadržavala taj problem da je izgradnja konsenzusa unutar saveza bila previše složena. Međutim, saveznici su vojnim zapovjednicima NATO-a dali odriješene ruke kada je posrijedi bio čitav niz različitog oružja i vojnih ciljeva. Problemi koji su se javili bili su, u biti, uzrokovani različitim stajalištima među različitim agencijama u Washingtonu, razlike između SAD-a i Europljana da ni ne spominjemo. Operacija je ipak bila uspješna- upravo zbog toga što je predstavljala zajedničku a ne isključivo američku operaciju. Da je SAD djelovao samostalno, Rusija ne bi bila sudjelovala u mirotvornim operacijama KFOR-a i Europljani ne bi bili pripravni snositi lavlji dio mirotvorne misije i rekonstrukcije koji su uslijedili nakon vojne kampanje. SAD je imao koristi od koalicijskog načina vođenja rata. Danas, sudjelovanje ujedinjenih snaga u operaciji Trajna sloboda ponovno dokazuje kako se Americi isplati djelovati zajedno s partnerima u vojnoj koaliciji. Po mom mišljenju, stanje bi bilo još bolje da se NATO koristio još i više. Drugi mit: SAD ne treba Europu zbog jaza u vojnoj tehnologiji. Nitko ne niječe da tehnološki jaz između Europljana i Amerikanaca postoji. Istina je i to da europski proračuni za obranu nisu ono što neki stručnjaci smatraju da bi trebali biti. Nema sumnje da Europljani moraju riješiti svoj problem- da nemaju prikladnu vojnu spremnost; prvi korak bi bio da udruže svoje resurse. No vojna tehnologija nije jedino sredstvo za rješavanje međunarodnih problema. Europljani igraju važnu ulogu jer doprinose sigurnosti čitavog svijeta čitavim nizom političkih, diplomatskih, vojnih i drugih sredstava. Na Balkanu osiguravamo više od 75 posto vojnika i pomoći za rekonstrukciju. U Afganistanu, Europljani osiguravaju više od 95 posto mirotvornih snaga i skoro 50 posto pomoći za rekonstrukciju. Širenje EU-a i oko 120 milijardi dolara gospodarske pomoći za transformaciju u Istočnoj Europi SAD-u omogućuje da se vojno usredotoči na druge dijelove svijeta. EU osigurava 55 posto međunarodne pomoći u čitavom svijetu i dvije trećine subvencija u čitavom svijetu. Hoće li SAD biti voljan i sposoban te zadatke obavljati sam? Vjerojatno ne. Europa je i dalje nezamjenjiv partner SAD-a. Treći mit: Međunarodni terorizam može biti poražen vojnim sredstvima. Iako svi vjerujemo u važnost konačnog uspjeha Operacije trajna sloboda, važno je ne zanemariti ključne uzroke terorizma: vjerski fanatizam, masovno siromaštvo, nepismenost, beznađe i frustraciju. Oružje nije dovoljno za rješavanje tih problema. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerika je osvojila srca njemačkog i japanskog naroda, ne pomoću oružja nego velikodušnom gospodarskom pomoći, idealima demokracije i ljudskih prava i pomoću obećanja o napretku. Danas, Njemačka i Japan su uz SAD u obrani tih istih vrijednosti. Izazov koji je pred nama nije samo kako pobijediti u slijedećem vojnom sukobu nego kako pomoći preobraziti društva tako da više ne stvaraju teroriste. Možemo dobivati ratove ujedinjenim snagama naših vojska, no mir ćemo dobiti samo ako riješimo te probleme na održiv i vjerodostojan način. Ovo zahtijeva stalna i usklađena nastojanja SAD-a i Europljana i obnovljeni naglasak na izgradnji nacija, sprječavanju kriza i stranoj pomoći. Četvrti mit: multilateralizam je loš za američke interese. Ovaj mit dovodi u pitanje vrijednost Ujedinjenih Naroda, multilateralnih organizacija i međunarodnih sporazuma za Sjedinjene Države. Nakon 11. rujna, Bushova vlada učinila je mudar potez otpočinjući raspravu o terorizmu u UN-u. Ovo je bio ključni korak u stvaranju međunarodne legitimnosti. Da djelujemo sami, međutim, američki bi interesi pretrpjeli štetu iz nekoliko razloga. Unilateralno korištenje sile druge bi zemlje potaklo da se udruže protiv 'Face'. A ako SAD, kao glavna svjetska velesila, odbije ograničenja suvereniteta, druge zemlje bi zahtijevale neograničenu slobodu djelovanja i za sebe. Ako mi, glavni igrači, ne iskažemo našu predanost pridržavanju pravila u okviru multilateralnih sporazuma i organizacija, kao od drugih možemo očekivati da poštuju ta ista pravila? (...) Povijest nas uči da samo sila ne može jamčiti stabilni međunarodni poredak; prihvaćena pravila i legitimnost jednako su važna. Da ne bude zabune, Amerikanci ne bi željeli svijet utemeljen na neograničenom suparništvu za moć, svijet nalik na onaj 19. stoljeća i prve polovice 20. Vidjeli smo posljedice i ne želimo da se one ponove. Ne smijemo izgubiti ovu povijesnu priliku za izgradnju globalne koalicije- uključujući Rusiju, Kinu i druge zemlje- podržavajući stabilni svijet utemeljen na zakonu i učinkovitim međunarodnim organizacijama. Ovo je definirajući povijesni trenutak. Jessica Matthews je nedavno napisala: 'Kada su SAD i Europa usklađene, malo je toga što ne mogu ostvariti. Kada se, međutim, ne slažu, malo je toga što mogu ostvariti.' Sada, nakon 11. rujna, još je više razloga da Amerikanci i Europljani surađuju još uže. Djelujmo zajednički- i ne dopustimo mitovima da nas skrenu s pravog puta", piše Wolfgang Ischinger, njemački veleposlanik u SAD-u.