RUSIJA-NEZAVISIMAJA 9.4.02. SAVEZ RUSIJE I SAD-A

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 9.IV.2002. Ruska diplomatska revolucija "(...) Kada je nestao SSSR, čimbenik sile u Euroaziji i kada se smanjila vjerojatnost vojne prijetnje iz Rusije, na Zapadu su se prestali zanimati za nju i za njezinu politiku. Kada je Moskva 90-ih progovorila o partnerstvu i o suradnji sa Zapdaom, jednostavno nije bila spremna za to. Na njezine nerealne prijedloge da se jaltsko- postdamski sustav u Europi zamijeni nečim apstraktnim i nejasnim, Zapad je odgovorio jednostavnim širenjem NATO-a na istok. Unutarnji problemi Rusije 90-ih omogućili su SAD-u veliku slobodu djelovanja. (...) Rat protiv terorizma opet je, sasvim neočekivano, doveo Rusiju u središte američke diplomacije. SAD je počeo ovisiti o ruskoj vojnoj i diplomatskoj potpori koja će, najvjerojatnije, rasti u svezi s kasnijim razvojem događaja. Ta diplomatska revolucija ostavlja dojam sve većeg podudaranja interesa strana u širokom regionalnom kontekstu: od srednje Azije do Bliskog i Srednjeg istoka, od istočnog Sredozemlja do Indije. Ono se kratkoročno tumači vojno-političkim potrebama SAD-a u Afganistanu. Manje su očite, osobito ako gledamo srednjoročno, promjene u američkoj politici zaključivanja saveza s gledišta zamršene geopolitičke igre u regiji i jačanja društvene stabilnosti na tom području. Na Zapadu se često isticala važnost Rimokatoličke crkve u rušenju sovjetske sfere utjecaja u Europi. Slični su se procesi u srednjoj Aziji i na Bliskom i Srednjem istoku dogodili uz destabilizirajuću ulogu najratobornijeg dijela islama. Dugoročni američko-ruski savez značit će da SAD prekida formalne i neslužbene veze s radikalnim pokretima i s islamskim fundamentalistima i da će morati podupirati naprednjake, svjetovne i reformatorske političke elite i društvene snage. (...) Nedvojbeno je da je rat protiv Bin Ladena uvukao NATO u prekoatlantske veze o kojima su Amerikanci sanjali kroz čitavo razdoblje 90-ih. Zajednička izjava kako nakon 11.IX. počinje djelovati čl.5 Sjevernoatlantskog sporazuma, dao je savezu novu političku snagu i zakonitost. Paradoks je u tomu da se operacija provodi izvan zapovjednih ustroja NATO-a. Premda savez osigurava vojne i diplomatske interese SAD-a u Europi i podupire ih svojim resursima, on u nekom smislu ima istu zadaću i za Rusiju. Događaji u srednjoj Aziji i na Bliskom i Srednjem istoku nude stvarnu mogućnost za članstvo RF-a u NATO-u, što može imati dvije posljedice: 1. jačanje općeeuropske sigurnosti i uspostava jedinstvene obrambene organizacije uz/ili zamjenu OESS-a; 2. manja vjerojatnost da će Europska unija biti glavni nadmoćan igrač na svom području. (...) S druge strane, približavanje RF-a SAD-u neće samo umanjiti geopolitičku važnost perifernih, već i ključnih europskih država. Za mnoge europske zemlje članice NATO-a devalviraju vrijednosti i smanjuju se resursi atlantizma kao idejno-političkog koordinatnog sustava i nekadašnje geopolitičke građevine. Očito je da jača suparništvo i među velikom 'europskom trojkom' - Njemačkom, Velikom Britanijom i Francuskom - u svezi s ulogom i utjecajem kako u EU-u, tako i kao glavnog predstavnika europskih interesa u NATO- u. Raste odgovornost svake zemlje članice NATO-a i EU-a u određivanju pravca prema SAD-u i RF-u. Smanjenje prostora za diplomatsko manevriranje i smanjenje uzajamnog nepovjerenja može dovesti do jačanja veza između Rusije i tih zemalja pojedinačno. Premda diplomatski pomaci i spomenuti geopolitički scenarij, kako se čini, daju nadu, puno toga ovisi o promjenama u rasporedu unutarnjopolitičkih snaga. Nova vanjska politika predsjednika Putina naišla je na oduševljenje liberalno-demokratskih krugova koji u njoj vide dodatnu mogućnost za izgradnju mostova prema Zapadu. (...) Konzervativne i lijeve stranke, napose vojni estabilishment, izražavaju sumnjičavost. Oni se otvoreno protive stalnoj nazočnosti američkih vojnih snaga u srednjoj Aziji. Pače, neki stručnjaci pronalaze dosta sličnosti između sadašnjeg prikrivenog nezadovoljstva u ruskom vrhu i raskola u eliti iz doba Gorbačova. Drugi, imajući na umu tijesnu povezanost unutarnje i vanjske politike, drže da politika približavanja Zapadu ima zadaću da podupre radikalne gospodarske reforme i modernizaciju ruskog društva pomoću zapadnog kapitala i njegovih tehnologija. Provedba tih zadaća moguća je samo ako se smijene sadašnje elitne skupine. (...)", piše Konstantin Voronov, viši znanstveni suradnik u RAN- u.