IT - 16. II. IL PICCOLO - DVIJE EUROPE I TALIJANSKA ULOGA

ITALIJA IL PICCOLO 16. II. 2003. Razdor kojega treba otkloniti "Na diplomatskom frontu moguće je da će se s obje strane barikade nastojati ukloniti razdor koji nikome ne treba. Iznad i ispod stola to će se dugo pokušavati. I s američke strane. Unatoč stalnoj ratobornoj retorici Rumsfelda i partnera, mnogi bi u Bijeloj kući iz vlastitog džepa platili kako bi dobili neki oblik potpore od Ujedinjenih naroda. Posebice uzimajući u obzir da bi rat koji se ne bi odmah pokazao pobjedničkim mogao prouzročiti promjenu raspoloženja u samom javnom mišljenju Sjedinjenih Država. Za sada je većina Amerikanca uz Busha, ali ne previše uvjereno. I poglavito je, bez obzira, sklonija ratu pod okriljem UN-a nego gotov usamljeničkoj ekspediciji. Ako se ozračje ne promijeni izvješće Blixa i El Baradeija Vijeću sigurnosti moglo bi se pokazati odlučujućim. Traženje dodatnog vremena uklonilo bi prostor za kompromis između pet članica s pravom veta. Ako, međutim, dva glavna inspektora izaberu tvrdi pravac, onda bi neki sporazum u posljednji trenutak bio moguć. Francuska nikada nije isključila pribjegavanju ratu. Samo ga je oklasificirala kao posljednje sredstvo. No hoće li inspektori pokazati palac dolje Bagdadu petnaest dana nakon razmjerna pozitivnog izvješća spram njega? Bio bi potreban čuveni 'smoking gun' ili nešto što bi mu vrlo sličilo. U međuvremenu će početkom tjedna Europljani pokušati ponovno naći više ili manje zajedničku platformu tijekom izvanrednog sastanka na vrhu. To uopće neće biti lako. Vlade su podijeljene: s jedne strane četvoro iz stare Europe (Francuska, Njemačka, Belgija i Luksemburg), s druge strane proamerikanci predvođeni od Italije, Španjolske i Velike Britanije, u sredini poneki neodlučni (Austrija, Švedska, Nizozemska). No narodi su jedinstveni: jučerašnji dan je na ulicu donio dominantno raspoloženje. Gotovo nitko ne želi rat, u svakom slučaju ne protiv volje UN-a. Javno mišljenje će nedvojbeno imati utjecaja na vlade. Ono će potaknuti zauzimanje nepopustljivijih stavova Francuza i Nijemaca, dok već u ozbiljne teškoće dovodi druge, poglavito Britance. Blair se javno izlaže nepopularnosti. No njegova diplomacija 'in extremis' nastoji dobiti odgodu od Busha. Nekoliko mjeseci kako bi se inspektorima omogućilo završiti njihov posao. I dati presudu koja će, pretpostavlja se, biti ipak negativna, dakle korisna za legitimiranje kampanje u Mezopotamije za svrgavanje Saddamovog režima. Italija se nalazi u krajnje odgovornom položaju. Odbijajući priključiti se francusko-njemačkom pravcu (nitko, između ostaloga, to od nje nije zatražio, što potvrđuje izrazito loše odnose između Berlusconija i njegovih kolega u Parizu i Berlinu). Rim je spriječio da ovaj dobije obilježja para-europskog svrstavanja. Pet od šest zemalja utemeljitelja bilo bi nešto vrlo slično eurojezgri. Na taj način Velikoj Britaniji i Španjolskoj ostala bi samo potpora skupine satelita, i u perspektivi, bivšeg istoka koji je odlučno proamerički. Nešto mnogo drugačije od sadašnjeg stanja. Interes Berlusconija, uzimajući u obzir i njegovo javno mišljenje, jest riješiti razdor između dvije Europe. Nitko ništa ne dobiva od Europska Unije podijeljene glede Iraka. Najmanje od svih dobiva Italija. No postoji li doista prostor za kompromis? Ili ćemo svjedočiti tko zna kojem po redu neuspjehu kontinentalnih diplomacija?", piše Lucio Caracciolo.