FRANC-LIBERATION 15.2.03. NE PROŠIRENJU EUROPE

FRANCUSKA LIBERATION 15.II.2003. Europa: stop proširenju "Irački je sukob podijelio Europu popola. Bez obzira na pohvalne napore grčkog predsjedateljstva da sačuva obraz Unije tako što će u ponedjeljak održati izvanrednu sjednicu Europskog vijeća na kojoj će se pokušati prihvatiti konsenzualni, nužno nevažan tekst, nitko nije naivan. U prvoj velikoj diplomatskoj i vojnoj krizi XXI. stoljeća krabulje su pale. Iza nebesko modre zastave s petnaest zlatnih zvjezdica živjele su dvije Europe, atlantska i europska Europa. Zahvaljujući glasovitom pismu kojim osmorica obećavaju bezuvjetnu vjernost Sjedinjenim Državama, u atlantsku su se Europu svrstali Velika Britanija, Španjolska, Italija, Portugal i Danska, uz tri države koje su bile presudne u proširenju (Poljska, Mađarska i Republika Češka). Nasuprot njima, Francuska, Njemačka, Belgija, Luksemburg i Grčka jesu kvintet europske Europe. Nizozemska i četiri neutralne države nisu se opredijelile. Nekoliko dana nakon pisma osmorice, deset zemalja bivšeg sovjetskog carstva koje su kratkoročno i srednjoročno zahvaćene proširenjem, pohitale su u pomoć atlantskoj Europi, otvoreno pokazujući američki vojni štit prije nego su se približile Europskoj uniji. Odsad su licem u lice čvrsto jezgro europske Europe koja se uglavnom podudara s prvim izvornim krugom europske pustolovine i slabi krug novih pridošlica koji su očarani SAD-om. Bruxelleska je Europa okružena washingtonskom Europom. Sada treba izvući pouku iz tih novih prilika koje su barem iskrene i jasne. Irak je bio neumoljiv katalizator koji je, kao nikad dotad, na svjetlo dana iznio ono što je bilo tek pointilističko zapažanje. Europa je istodobno dio zapadnog svijeta i samostalni entitet: neke države članice više su zapadne nego europske, druge su više europske nego zapadne. Francuska već pola stoljeća ima ulogu vođe pristaša samostalnosti. Iračka kušnja tako nudi dvojako tumačenje: ona dijeli Europu popola, zapravo je komada, sa srcem i glavom koji sanjaju o samoodređenju s jedne strane i s druge, tijelom koje se obično prilagođava. On uz to najavljuje važan i nepoznat fenomen, rađanje, krštenje ili barem krštenje u nuždi političke Europe koja, sučeljena s vrlo važnom diplomatskom i vojnom odlukom, javno pokazuje svoju neovisnost i osobnost. Sadam Husein i George W. Bush bili su pokrovitelji europske Europe protiv svoje volje. Osim toga, atlantska Europa ne treba je sputavati. Ona za to raspolaže glavnim adutom: građanska Europa odlučno podupire europsku Europu protiv atlantske Europe. Golema većina javnosti u svim zemljama Starog kontinenta - pa i onima koje su potpisale pismo osmorice i blijedu presliku desetorice - protivi se ratu, tj. ovisnosti o SAD-u. Tony Blair, Jose Maria Aznar i Silvio Berlusconi osobno će snositi posljedice zbog toga, budući da njihove suparničke nade da će, nakon 2004., biti izabarani za prvog stalnog predsjednika Europskog vijeća po novoj formuli, tonu s njihovim američkim izborom. Povrh toga, nazire se novi scenarij: budući da deset država koje sljedeće godine trebaju ući u Europsku uniju daju prednost solidarnosti sa SAD-om, a ne projektu europske Europe, zašto bi trebalo potvrditi njihov prijam sljedeće godine? Glasujući negativno u Parlamentu, pogotovo na referendumu, Francuska može blokirati 'ne' proširenju. Ako ono treba dovesti do toga da se klanjamo Georgeu W. Bushu, zašto ga, pobogu, poticati?", pita se Alain Duhamel.