IT - 10. II. LA STAMPA - RAZJEIDNJENI EUROPLJANI

ITALIJA LA STAMPA 10. II. 2003. Irak: razjedinjeni Europljani su svi gubitnici "Hoće li biti dovoljan jedan skup na vrhu, poput onog predviđenog za dane ekstremne krize, da ponovno zašije duge i duboke rane koje su se otvorile u Europskoj Uniji, prikladnije nazvanoj Disuniji, glede ključne teme iračkog razoružavanja i, možebitno, rata protiv Bagdada? Francusko-njemački nacrt 'tepih' inspekcija, pod zaštitom modrih kaciga UN-a, nedvojbeno domišljata, ali problematična zamisao, ne izgleda predodređena uspjeti, a u međuvremenu su se unutarnje europske razlike odrazile i na NATO, blokiranjem planova za zaštitu Turske, koje je glasno zatražila Amerika, sve srditija i iziritirana. A sve to ne čini Saddama nezadovoljnim, koji je upravo na podjelu oko njega stavio posljednje karte za preživljavanje. U takvom stanju, u kojoj djeluju iskrene brige za izbjegavanje teških rizika novog rata na srednjem istoku, no i čimbenici prestiža i 'ponovnog zauzimanja položaja' europskih nacionalnih država, često prema unutarnje političkom ključu, neće biti beskorisno napraviti jednu raščlambu odgovornosti. Treba kazati, prema europeističkom gledanju, da je prva na popisu Velika Britanija Tonyija Blaira (kao, u ostalom, i njegovih prethodnika). Kada se govori o zajedničkoj europskoj vanjskoj politici, ili je se priželjkuje, potrebno je krenuti od činjenice da je jedna od ključnih zemalja EU-a uvijek i bez obzira na sve svrstana uz Ameriku. Ne mareći ni za preventivna savjetovanja s europskim partnerima. Potom dolaze Francuska i Njemačka, što je manje linearna, složenija priča. Njihov je savez imao temeljnu ulogu u procesu europske integracije, sve do zajedničke valute, a potom je doživio očiti pad. To što je prigodom 40. godišnjice sporazuma De Gaulle-Adenauer donesena odluka o njegovom vidljivom ponovnom pokretanju je pozitivna činjenica. No ni Francuzi ni Nijemci nisu odoljeli iskušenju da sve obave sami. I u prijedlogu in extremis za iračko razoružavanje s modrim kacigama nije se osvrnulo ni na koga, osim možda na Vatikan i na Rusiju. A koji ga sada izgleda jedino, li gotovo jedino, podupiru. No kako bi shvatila kako i koliko su odgovornosti podijeljene treba spomenuti i Italiju i Španjolsku koje su, jednako kao i Velika Britanija, igrali mnogo više na atlantsku nego na europsku kartu. U stvarnosti Berlusconijeva Italija je nastojala, i još uvijek nastoji, sve pomalo pomiriti, no ne može sakriti jasan izbor strane. Je li to čuveno traganje za zajedničkim pravcem šest zemalja utemeljitelja Europske zajednice, kojega želi Ciampi, a prihvatio ga je (i to) i Berlusconi? To se ne zna, ali se tome nada, no u potpunoj magli. Prirodno, potpuni pesimizam je zabranjen u politici. Nitko ne želi izolaciju, ne želi je ni Amerika, a kamoli europske zemlje, pa i najvažnije. Na kraju, na nekom temelju, moguće je, i štoviše vjerojatno, da će se naći najmanji mogući zajednički nazivnik. No ova kriza, najteža nakon kraja hladnog rata, kako god se zaključila, ostavit će previše tragova u oba odnosa. Ništa više neće biti kao prije, a vidjet ćemo u kom smislu, za nas Europljane i za cijeli zapad", piše Aldo Rizzo.