IT - 14. I. AVVENIRE - OPEC I NAFTA

ITALIJA AVVENIRE 14. I. 2003. Iz OPEC-a na iznenađenje dolaze znakovi popuštanja "U svjetskom gospodarskom scenariju obilježenom najvećom nesigurnošću glede rokova i ritmova željenog oporavka, s prijetećim i konkretnim rizicima recesije (za neke zemlje, poput Italije, i inflacije), odluka OPEC-a o povećanju 1,5 milijuna barela proizvodnje nafte dnevno sigurno je dobra vijest. Iz niza razloga. Na prvom mjestu, unatoč vjetrova rata nad Irakom i venezuelanske krize otklanja se opasnost skore nestašice nafte i posljedičnog rasta cijena, koje su već skočile za 45 posto u godinu dana: s 21 na 31 dolar po barelu na londonskom tržištu. Jučer se kretalo između 28 i 29 dolara, razočaravši one špekulante koji su se kladili na 50 dolara. Ono što najviše iznenađuje je, međutim, osjećaj 'koristoljubive odgovornosti' članica OPEC-a. Iste oni, koje su u drugim vremenima koristile naftu kao oružje ucjene, Saudijska Arabija, Iran, Indonezija, Nigerija, Libija, Arapski Emirati i Kuvajt na čelu, nisu oklijevale okrenuti leđa Saddamu Husseinu i Venezuelancu Chavezu, mada su ovi bili 'partneri' OPEC-a. Kako to?, nameće se pitanje. Do prije desetak godina OPEC pod islamskom hegemonijom je smatrao da može 'ucjenjivati' zapad, žedan crnog zlata posebice nakon demonizacije nuklearne energije, sada ponovno otkrivene. Makar je raspolagao s jedva (kažimo to tako) 40 posto naftnog tržišta, ali s dvije trećine utvrđenih rezervi, on je predstavljao jezičac na vagi. Smanjiti ili povećati crpljenje nafte izgledalo je kao nepobjedivo oružje. U stanju na koljena baciti SAD, Europu, Japan. Slabe u strategijama, zemlje OPEC-a nisu uvidjele promjene koje su se dogodile nakon sloma SSSR-a. Tamo gdje, od Sibira do Kavkaza (sa Čečenijom kao ključnim čvorom), stepe skrivaju neprocjenjive resurse. A anglosaksonske naftne tvrtke odmah su pojurile, prvo s Clintonovim, a potom s Bushovim blagoslovom. Ciničnim ali učinkovitim manevrom učinilo se da se barel strmoglavi na deset dolara, i onda ponovno digne. Omogućujući Putinovoj Rusiji da postane drugi svjetski proizvođač.(...) Imaju mnogo razloga oni koji tvrde da je ovo protiv Iraka 'naftni križarski rat', pošto između Kurdistana i Bassore stoji jedno blago. Isto vrijedi za tundru koja ide od Irkutska do Vladivostoka. S japanskim premijerom Junichirom Koizumijem koji si daje velikog truda, dajući sve koncesije i financiranja, za jedan naftovod koji bi iz neprilike izvukao Japan, koji danas 80 posto ovisi od opskrbe naftom iz Perzijskog zaljeva. Uz konkurenciju Kine koja bi željela naftovod Irkutsk-Peking. To što je OPEC postao blag, ulazi u logiku i velikog businessa (anglosaksonskog) i impulsa novih geopolitičkih entiteta. Ako je istina da OPEC-ova nafta stoji u osnovi 'manje' (manje od 3 dolara po barelu) isto toliko je istina da konkurencija raste. Pretvarajući ucjenu u slomljenu strelicu. To da je SAD koristio (i da će nastaviti koristiti) naftu kao instrument odvraćanja je sigurno. Radi se o tome da se shvati koliko je Europa toga svjesna. Prelazeći s jednog, sveukupno, pasivnog ponašanja na aktivno. Odnosno, kao u vremena Enrica Matteija, nezaboravnog predsjednika ENI-ija, iskorištavajući geopolitičke i geoekonomske konjunkture kako bi uspostavila ne-pasivne odnose sa Srednjim istokom. Gdje ne postoji, pokazao je to OPEC, samo fundamentalizam", piše Giancarlo Galli.