DW-13. I. KAP NAFTE KAP KRVI

DEUTSCHE WELLE - DW 13. I. 2003. Svaka kap nafte nam je vrijedna kapljice naše krvi "Nafta je previše važna a da bi je prepustili Arapima" jednom je izjavio bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger - a sadašnja američka administracija veoma dobro zna o čemu Kissinger govori: jer mnogi od najviših američkih dužnosnika ili dolaze iz naftne industrije ili su neposredno s njom povezani. Povezanost američkog predsjednika Busha s naftnom industrijom nije nepoznanica - od 1978. do 1984. radio je za "Arbusto/Bush Exploration" da bi 1986. prešao u "Harken". Njegov podpredsjednik Dick Cheney predsjedavao je kompanijom "Halliburton" ali ni to nije kraj popisa najužih suradnika američkog predsjednika koji imaju veze s naftom: savjetnica za sigurnost, Condolezza Rice od 1991. do 2000. bila je članica nadzornog odbora "Chevrona" - štoviše, "Chevron" je po njoj nazvao i jedan svoj tanker. Ministar trgovine Donald Evans bio je do svog imenovanja predsjednik naftne kompanije "Tom Brown", a ministrica unutrašnjih poslova, Gale Norton bila je odvjetnica i savjetnica energetskih koncerna. Ministar energetike, Spencer Abraham je pak osoba koju podupire loby koji je neposredno zainteresiran da nafte bude dovoljno i da bude jeftina: loby automobilske industrije. Vlada predsjednika Busha mlađega praktično je od početka željela pomoći domaćoj naftnoj industriji. Američki predsjednik George Bush, najavljujući novi energetski koncept u svibnju 2001: "Amerika danas uvozi 52% nafte koliko je treba. Ako ne poduzmemo nešto, taj uvoz će samo rasti. Sve dok automobili i kamioni trebaju benzin, trebat ćemo naftu i trebamo je proizvoditi više kod kuće." Cilj te zakonske inicijative bilo je dopustiti naftnim kompanijama da počnu eksploataciju u netaknutim rezervatima prirode Aljaske - ali niti to Sjedinjenim Državama nije dovoljno: eksploatacija nafte u Americi premašila je svoj zenit i trenutno je proizvodnja na razini kakva je bila 1940. godine. Čak i da je sva nafta s Aljaske dostupna, to bi bilo samo 4% američkih potreba - isto onoliko koliko stiže iz Iraka. Istodobno, glad za energijom i dalje raste: Amerika je u proteklih 10 godina povećala potrošnju nafte za 20%. Europa u kojoj su naftni derivati neusporedivo skuplji povećala je za tek 10%. Autor sada često u proturatnim demonstracijama spominjane fraze "krv za naftu" nije niti jedan Amerikanac - nego francuski predsjednik Clemenceau 1918. godine, ali svjetsko tržište nafte itekako zna što znači za politiku: i pohod na Afganistan jedva da se može odvojiti od interesa za goleme naftne zalihe Kaspijskog mora a malo koga može iznenaditi da golem posao u Kazahstanu provodi upravo stara tvrtka američkog podpredsjednika Cheneya, "Halliburton" . No napad 11. rujna i nacionalnost gotovo dvije trećine od svih umiješanih terorista pokazao je Sjedinjenim Državama da se ne mogu slijepo pouzdati niti u najvećeg isporučitelja nafte Sjedinjenim Državama - u Saudijsku Arabiju. Jer i tamo bi fundamentalisti mogli svrgnuti razmjerno veoma malenu kliku oko vladajuće dinastije koliko-toliko naklonjene zapadu tako da su se čula sasvim ozbiljna razmišljanja okupacije bogatih saudijskih nalazišta na zapadu zemlje. Ali glavni cilj bio je i ostao Irak: ta zemlja, desetljećima potresana pučevima, revolucijama i vojnim udarima još uvijek ima naftnih nalazišta na kojima još nema niti jedne bušotine. Isprva su i Sjedinjene Države pokušavale surađivati s Bagdadom - ostale su snimke iz 1983. srdačnog brbljanja diktatora Saddama Husseina s tadašnjim američkim izaslanikom koji se zvao Donald Rumsfeld dok su Sjedinjene Države podupirale Irak u ratu protiv Irana. No čak i američki predsjednik Bush zna da kada je riječ o nafti u Iraku, ne smije misliti samo na sebe: koncesiju na jedno od važnih nalazišta u Iraku - Madšnun - trenutno drži francuski "Total-Fina-Elf" i ako koliko-toliko želi Francusku u Vijeću sigurnosti na svojoj strani, to bi trebalo tako ostati i u nekom - usprkos nebrojenim vojnicima i tenkovima, za sada posve imaginarnom razdoblju nakon Saddama Husseina u Bagdadu. I Turska je plaćena za svoju suradnju naftovodom iz Bakua i koji jedva da ima ikakvog ekonomskog razloga: ne samo da je kapacitet prevelik, nego i prolazi kroz pobunjenička područja dok bi južni krak bio neusporedivo jeftiniji. Ali on bi prolazio kroz - Iran. I Rusija treba dobiti svoj dio - ali s plaćanjem Moskvi je stvar složenija: Irak je nedavno otkazao ugovor s ruskim "Lukoilom" za potencijalno najunosnije nalazište Kurna- Zapad. Obrazloženje glasi - Rusi nisu ispunili obavezu ulaganja 6 milijardi dolara u nalazište iz kojeg jedva da mogu uopće crpiti naftu jer je, zbog sankcija, ne smiju niti prodavati. Ali Rusiju brine i nešto drugo: ako Irak, s tko zna kime na čelu samo ako se on ne zove Saddam Hussein, doista preplavi tržište svojom naftom onda jedva da će se ikad isplatiti čitav niz projekata - na primjer Sibirskog naftovoda do Murmanska kojim se Rusija nadala na američkom tržištu zauzeti položaj kojeg do sada drži - ni manje ni više, nego Saudijska Arabija. A nafta koja bi bila mnogo jeftinija nego što je sada - sa sirovinama je to mnogo složenije nego s na primjer dionicama: već i mala ponuda koja je iznad potražnje može uzrokovati i drastičan pad cijene, štoviše, opet možda i ispod 15 dolara po barelu. Sjedinjenim Državama i Zapadu se takav scenarij možda čini privlačnim - ali to krije itekakve opasnosti: ne samo da bi to bacilo u još dublji kaos zemlje kao što je Venezuela, nego bi onda doista veoma brzo moglo doći do socijalnih nemira i u Saudijskoj Arabiji. A bez 8 milijuna barela na dan iz Saudijske Arabije što je trećina svjetskog tržišta onda više niti najgori scenariji, s cijenom od 100 dolara po barelu, više nisu baš tako nemogući. (DW)