NJ 13.I.-FAZ-POGRJEŠKE TURSKE I BRITANIJE

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. I. 2003. Pogrješke prošlosti "O sudbini Iraka suodlučivat će dvije države koje još za njegovu prošlost snose odgovornost: Turska i Velika Britanija. Osmansko carstvo je od 1514. do 1918. vladalo Irakom, Britanci su ga naprotiv zaposjeli u Prvom svjetskom ratu. Njihova je vojna vladavina 1920. pretvorena u mandat. I poslije neovisnosti 1932. britanski utjecaj na Irak nije prekinut, sve dok 1958. nacionalistički časnici nisu svrgnuli monarhiju krvavim pučem. Političko nasilje u zemlji na dvije rijeke ima tradiciju. Od 92 abazidskih kalifa koji su od 750. do 1258. vladali u Bagdadu, ubijeno je više od 80. A kad je 1258. Mongol Hulagu cvjetajuću civilizaciju Abazida pretvorio u prah i pepeo, otvorio je brane na Tigrisu da bi potopio stanovnike. Politika i nasilje se u povijesti Iraka ne mogu razdvojiti. Tek su Osmanlije i Britanci stvorili političke strukture i način ponašanja koji još danas obilježavaju Irak. U Iraku gdje su šiiti većina, sunitski su Osmanlije proveli reforme kasnije nego u drugim dijelovima svojega carstva. Razlog zanemarivanja bili su stalni ratovi Visoke Porte sa šiitskim Perzijancima. Kad su Osmanlije početkom XIX. stoljeća konačno pokrenuli reforme, od njih je imala koristi isključivo sunitska manjina. Šiitima je bio zabranjen pristup u javne službe i vojsku. Nisu mogli biti ni učitelji. Stoga ni svoju djecu nisu slali u škole. Šiiti su, isključeni iz napretka zemlje, ostajali u selima. No reforme su iznjedrile novu iračku elitu, gradsku, arapsku i gotovo isključivo sunitsku. Vojne su škole još više poboljšale izglede za uspjeh mlade arapsko-sunitske elite. No ona se ponašala autoritarno poput svojih osmanskih učitelja. Irački časnici koji su do 1918. služili u osmanskoj vojsci, poslije Prvog su svjetskog rata preuzeli ključne položaje. Neki su, kao Nuri Said, čije su nago tijelo 1958. vukli ulicama Bagdada, bili na strani Britanaca, drugi, kao Bakr Sidqi koji je 1936. predvodio prvi puč u Iraku, postali su junaci iračke borbe za oslobođenje. Bakr je surađivao sa socijalističkim političarom Hikmatom Sulaimanom koji se poput mnogih drugih divio Ataturku. Bakra su 1937. ustrijelili arapsko- nacionalistički časnici i time je nestao utjecaj Turaka na Irak. A vojska se etablirala kao politički akter. Britanci su nastavili pogrješke Osmanlija. I oni su surađivali samo s dijelom sunitsko-arapske elite. Osim toga su uveli novu dimenziju nasilja. Već su 1920., kako bi ugušili pobune, primjenjivali zračne napade na civile, a nisu prezali ni od uporabe plina. Britansko je zrakoplovstvo 1941. slomilo puč protiv probritanskog kralja Abd al Ilaha. Nakon vala smaknuća koji je uslijedio, Iračani se nikada nisu pomirili s Britancima niti s kraljem kojega su oni podupirali. Mržnja prema Britancima dopunjena je nepovjerenjem prema Ujedinjenim narodima. Jer u prvom su palestinskom ratu iračke postrojbe bile 15 kilometara od Tel Aviva kad je UN isposlovao primirje koje su iskoristili židovski vojnici. Do danas se u Iraku održalo mišljenje da su ih Britanci i Ujedinjeni narodi prevarili za pobjedu. Jedan od časnika koji 1941. ipak nisu bili smaknuti nego su zbog svoje nacionalističke nastrojenosti izbačeni iz iračke vojske, bio je Khairallah Tulfah, stric Sadama Huseina. Odrastao je u njegovom politiziranom kućanstvu. Dok su još odlučivali Britanci, Sadam Husein je dva put pao na prijamnom ispitu za vojsku. To je povezivao sa svojim srodstvom s Khairallahom. No jedan od njegovih rođaka iz maloga grada Tikrita, Ahmad Hassan al Bakr sudjelovao je 1958. u puču koji je uklonio monarhiju. Deset godina kasnije preuzeo je vlast a 1978. prepustio ju je Sadamu Huseinu. Protubritanski časnici propali su 1920. i 1941., ali su 1958. postigli svoj cilj. Tada je došao trenutak za Sadama Huseina. Britancima se osvetilo što su geostrategijski interesi poput nafte iz sjevernog Iraka i osiguravanje Indije stalno diktirali njihovu politiku. To je ipak stvorilo kratkotrajnu stabilnost. Ali zbog zanemarivanja reforma nagomilali su se socijalni i gospodarski problemi koji su onemogućili demokratski razvitak", piše Rainer Hermann.