ZA NEDJELJU I PON. AU 27. XII. DS: NAFTA NIJE RAZLOG AMERIČKIH RATNIH PRIPREMA

AUSTRIJA DER STANDARD 27. XII. 2002. Nitko ne ratuje zbog nafte "'Rade to samo zbog nafte', glasi često isticani argument protiv američkog napada na Irak. Slijedom takvog načina razmišljanja naftni interesi određuju čitavu međunarodnu politiku: ovisnost Zapada o jeftinoj nafti zahtijeva naftovode koji će prolaziti kroz središnju Aziju i izravan pristup iračkim zalihama nafte i ti čimbenici objašnjavaju američku vojnu politiku. No, sve navedene teorije padaju na sljedećoj provjeri. Neosporna je značajna uloga nafte u 20. stoljeću. Crno zlato omogućilo je masovnu industrijalizaciju i motorizaciju a najvažnija gospodarska prekretnica u poslijeratnom razdoblju bio je naftni šok iz 1973/1974. g. No, nijedan svjetski rat, ni onaj korejski ni onaj vijetnamski, nisu vođeni zbog nafte, a zemlje s najvišim stopama gospodarskog rasta - poput Njemačke, Japana i Južne Koreje - nisu raspolagale zalihama nafte. Ne vrti se sve oko nafte čak ni u vječnom kriznom žarištu na Bliskom istoku - primjer je izraelsko-arapski sukob. Angažman Sjedinjenih Država na Bliskom Istoku daleko je više motiviran prijeteljskim odnosima s Izraelom - čiju obranu praktično cijela politička elita smatra strateškom i moralnom zadaćom - nego bogatim zalihama nafte u regiji. Pritom valja također napomenuti da nakon 11. rujna 2001. američku politiku u toj regiji daleko više određuje teroristička prijetnja u vidu Al-Qaide nego naftni interesi. Tko treba naftu, neće započinjati rat već će je kupiti na svjetskom tržištu gdje cijenu određuju ponuda i potražnja. Zato je čak i u prvom ratu u Perzijskom zaljevu 1991. g. nafta bila tek drugorazredni motiv. Opskrba zapadnog svijeta naftom nije bila ugrožena iračkim zaposjedanjem Kuvajta budući da bi Sadam i dalje prodavao svoju naftu po najvišoj mogućoj cijeni. Uzrok rata bilo je eklatantno kršenje međunarodnih zakona i bojazan da će Irak pomoću prihoda od kuvajtske nafte steći status bliskoistočne supersile s neograničenim potencijalom za agresiju. SAD su u Bosni i na Kosovu ponudile dovoljno dokaza da su spremne intervenirati i tamo gdje nema nafte. Nafta ne predstavlja dobro objašnjenje ni za današnje američke ratne planove. Ogromne iračke naftne rezerve mogle su djelovati privlačno prije 40 godina - u slučaju presušivanja ostalih izvora. No, čak ni najodvažniji stratezi u Pentagonu ne vjeruju da na dulji rok mogu u Bagdadu osigurati režim naklonjen Sjedinjenim Državama. Rat protiv Iraka prouzročit će na kratki rok osjetno povećanje cijene nafte a na srednji rok njezino sniženje najviše nekoliko dolara po barelu. Bilo bi nelogično u ime tog cilja voditi skup rat u kojem mogu stradati mnogi vojnici. Slično je besmislen argument da George Bush i njegov zamjenik Dick Cheney započinju rat za ljubav svojim prijateljima u naftnoj industriji. Naftni lobby možda diktira katastrofalnu američku ekološku politiku - odbijanje sporazuma iz Kiota i dozvolu za eksploataciju nafte u divljinama Aljaske. No, njegovo je zanimanje za rat protiv Iraka zapravo ograničeno. Ako SAD uistinu napadnu Irak, takav njihov potez bit će motiviran - zasigurno između ostalog i dvojbenim - razlozima nacionalne sigurnosti. Pristaše pop-geopolitike podjednako precjenjuju i značenje naftovoda - što uključuje i tvrdnju da je glavni cilj američkog rata u Afganistanu odnosno ruskog nastupa u Čečeniji u prvom redu zaštita naftovoda. U 21. stoljeću cijena nafte nije više toliko važna ni za privredu kao što je nekoć bila. Doduše, smanjenje cijene nafte suzbija inflaciju i otvara prostor za niže kamate dok njezin porast koči gospodarski rast. No, drugi ekonomski faktori zasjenjuju kolebanja cijene nafte - i sve više određuju njezinu konjunkturu - a ne obratno. Kao najvažniji izvor energije nafta ostaje središnjim čimbenikom našeg života. Porast cijena na benzinskim postajama ljuti mnoge ali ne predstavlja egzistencijalno pitanje. Isto vrijedi i za međunarodnu politiku", zaključuje Eric Frey.