Srbijanski predsjednik Boris Tadic iskoristio je službeni posjet Bosni i Hercegovini da se ispriča njenim građanima zbog zločina koji su u ime srpskog naroda počinjeni nad njima, podsjeća komentator lista Gojko Berić no dodaje kako bi "osobno volio da je Tadić tom prilikom bio precizniji i naveo da su žrtve masovnih srpskih zločina bili Bošnjaci, da su stradali i Hrvati, ali i da je Karadžić granatama i snajperima pobio i priličan broj Srba u Sarajevu i nekim drugim mjestima". Tadić je umjesto toga, nastavlja Berić, "požurio dodati kako 'svi jedni drugima dugujemo ispriku' i time uprskao stvar".
Istina, isprika i pomirenje kao tri bauka kruže Balkanom s kojima narodi bivše Jugoslavije imaju ozbiljnih teškoća, ocjenjuje komentator i dodaje kako je pomirenje tako daleko da ga političari spominju tek kao mogućnost i potrebu.
"Jedino sa čime se probalo kao s uporabnom vrijednošću je isprika. Pokušaj je dao mršav rezultat. Što bi se reklo, prometa ima, ali zarade nikako. Dosad su se tim ritualnim gestom oglasili Alija Izetbegović, Svetozar Marović, Stipe Mesić i, evo, Boris Tadić. Nitko od njih nije time pobrao bodove na strani na kojoj se to očekivalo jer se ispostavilo da oni koji su međusobno ratovali jedni drugima ne vjeruju ni u miru", piše Berić i dodaje kako su tri predsjednika radi isprika još gore prošli u svojim domovinama gdje su bili napadani od svojih političkih protivnika.
Berić u komentaru ističe i kako se posljednjih godina u zagrebačkom i sarajevskom tisku često spominjao primjer bivšeg njemačkog kancelara Brandta koji se u ime Njemačke ispričao žrtvama u Drugom svjetskom ratu, te da su novinski članci često bili naslovljeni pitanjem "Imaju li Srbi svog Brandta?". U Srbiji, međutim, nije došlo do procesa koji su u Njemačkoj prethodili Brandtovoj gesti, napominje Berić.
"Denacifikacija ne samo što ni deset godina nakon kraha Miloševićevih ratnih pohoda nije ni na pomolu već je cjelokupan kulturni model, sustav vrijednosti u koje se apsolutno vjeruje, usmjeren protiv svega što bi vodilo historijskoj katarzi srpskog naroda. Taj su model uspostavile postkomunistička politička klasa, srpska intelektualna elita i Srpska pravoslavna crkva. Svojom isprikom, kao i drugim izjavama, naš trodnevni gost Boris Tadić dokazao je da on predstavlja tu realnu današnju Srbiju, a ne onu kakvu bismo željeli imati za prvog susjeda. Kako stvari već odavno stoje, Srbija bi mogla ostati sama 'na istoku', poput vlaka koji je iskočio iz tračnica i odvučen da čami na nekom sporednom kolosijeku", zaključuje svoj komentar Gojko Berić.