Državni koordinator pri Vijeću ministara BiH za borbu protiv trgovine ljudima Samir Rizvo potvrdio je za Hinu kako je riječ o vrlo ozbiljnom problemu koji se pojavio neposredno nakon rata, kada je ta zemlja uglavnom bila tranzitno područje, postavši postupno i krajnjim odredištem nekih od žrtava. On upozorava da nije riječ samo o prostituciji, koja je, kaže, "samo dio problema, dok je drugi krijumčarenje ilegalnih emigranata". U oba slučaja organizatori, organizirane kriminalne skupine, samo u BiH godišnje zarađuju na milijune eura zbog čega je i borba protiv tih aktivnosti vrlo teška, navodi Rizvo dodajući da i međunarodne studije pokazuju da se "na trgovini ženama i organiziranju ilegalnih migracija ostvaruje veći profit nego na proizvodnji i prodaji droga" te da se jedino više može zaraditi trgovinom oružja.
Djevojke i žene iz BiH u novije vrijeme i same postaju žrtve trgovinom ljudima i prinudne prostitucije, a po riječima ovog dugogodišnjeg policajca kriminalne skupine nedvojbeno su dobro povezane dok policije u regiji još uvijek nisu, posebice kad je riječ o razmjeni podataka.
Nacionalna koordinatorica za BiH nevladine organizacije "La Strada" Fadila Hadžić - čija se udruga, sa sjedištem u Nizozemskoj, bori protiv trgovine ženama i djeluje još u Češkoj, Poljskoj, Ukrajini, Bjelorusiji, Moldaviji, Bugarskoj i Makedoniji - tvrdi da je mafija koja organizira trgovinu ženama ista ona koja trguje oružjem i drogom. "Radi se o najbolje organiziranom kriminalu koji precizno funkcionira i bogatiji je od države", kaže ona ističući postojanje dva tranzitna središta - u Beogradu i Županji u kojima se, tvrdi, "ženama krivotvore putovnice, mijenja identitet a zatim ih se prodaje". Po njezinim riječima, u BiH postoje ugostiteljski objekti u kojima njihovi vlasnici, odnosno makroi, za jednu noć zarade 25.000 konvertibilnih maraka (oko 12.500 eura) na ženama koje klijenteli pružaju seksualne usluge. Mnoge žene u BiH njihovi svodnici primoravaju na pružanje usluga u stanovima, privatnim kućama ili vikendicama, a klijentela se naručuje tzv. vrućom linijom, odnosno telefonom.
U Republici Srpskoj do 2001. u svim su većim urbanim centrima 'ordinirali' noćni klubovi koji su, osim erotskog plesa 'uz štangu', nudili i prateće usluge, a najunosnija klijentela bili su pripadnici međunarodnih
organizacija, policije i oružanih snaga. U akciji "Makro", koju je 2001. pokrenuo tadašnji posebni izaslanik glavnog tajnika UN Jacques Paul Klein, 'rastureno' je 40 noćnih klubova i prikrivenih bordela. Tijekom 2001. i 2002. noćni lokali drastično su smanjili opseg poslovanja i usluga, u koje je po službenim procjenama bilo uključeno 500-800 djevojaka iz Ukrajine, Rumunjske, Moldavije, Albanije i SCG. Rigorozan policijski nadzor pridonio je da se 'business' preseli iz velikih gradova u manje, iz glamuroznih lokala u privatne vile, kuće i stanove s bordelima u 'kućnoj radinosti', koji i dalje djeluju osobito uz rubne djelove RS. Shodno tome, snižene su i cijene 'usluga', ali i njihova razina te statusna razina 'klijentele', koja zadovoljstvo, osim novcem, plaća i veneričnim bolestima jer zdravstvene kontrole, kakva je prije postojala, više nema. Po procjenama izvora bliskih MUP-u RS, broj žena 'umreženih' u trgovinu bijelim robljem prepolovljen je u odnosu na 2001.
Hrvatska od 2002. ima Odbor za suzbijanje trgovine ljudima i Nacionalni plan borbe u koji su uključene i međunarodne organizacije, poput Međunarodne organizacije za migracije (IMO), te neke nevladine udruge. Prema predstojniku Ureda za ljudska prava i nacionalnom koordinatoru za suzbijanje trgovanja ljudima Luki Mađeriću, 2004. je na području RH identificirano 17 žrtava traffickinga s jugoistoka Europe (BiH, Moldavije, Ukrajine). Kao uglavnom zemlja tranzita, Hrvatska mora djelovati brzo da bi se "žrtve identificirale dok su na njezinu teritoriju", upozorava Mađerić te napominje da borba uključuje zemlju podrijetla, tranzita i odredišnu zemlju te ako "samo jedna od njih zakaže lanac se neće moći prekinuti". Kazneni zakon noveliran je uvođenjem kaznenih odredbi za trgovinu ljudima i sve oblike ropstva, a po riječima ministrice Kosor na nedavnoj međunarodnoj konferenciji o traffickingu, Hrvatska unatoč njegovu globalnom rastu i svom geopolitičkom položaju, ne bilježi trend porasta.
Službenih podataka o razmjerima trgovine ljudima u SCG nema, ali dostupne procjene govore da je preko teritorija Srbije i Crne Gore, te Kosova, prešlo između 10 i 100 tisuća žena i djece, žrtava trgovine ljudima, navodi se u publikaciji "Trgovina ljudima na Balkanu", autorice Jelene Bjelice, koju je 2002. godine izdala Švicarska uprava za razvoj i suradnju.
Beograd je, i po organizacijama koje se bore protiv traffickinga, postao raskrsnica puteva za trgovinu ljudima i glavni snabdjevač zemalja u regiji. Žrtve dolaze iz Moldavije, Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, Rusije, Bjelorusije i Albanije, a prodaje ih se zemljama u okruženju, ali i u Nizozemsku, Italiju, Njemačku, Cipar. U Srbiji više gradova funkcioniraju kao regionalni centri te trgovine, koja se odvija u ugostiteljskim objektima i privatnim stanovima, a od dolaska međunarodnih snaga na Kosovo 1999. posao je "procvjetao" u okolini svih većih vojnih baza, poput "Bondsteela" kod Uroševca ili "Casablance" kod Suve Reke. Po podacima beogradskog ureda IMO-a, ta je organizacija od kolovoza 2001. do svibnja 2002. pomogla 65 žrtava trgovine ljudima u Srbiji. Osim međunarodnih organizacija, u sprečavanju trgovine najaktivnija je nevladina udruga "Astra", a i vlast posvećuje sve veću pažnju toj pojavi.
Prema procjeni makedonske policije, u toj zemlji boravi oko 3.000 stranih državljanki koje se bave prostitucijom, najčešće protiv svoje volje. Dolaze iz istočne Europe, najviše iz Rumunjske, Moldavije, Bugarske, Ukrajine, Rusije, ali i iz Albanije, SCG, a identificirano je i nekoliko Hrvatica i Makedonki.
Trgovci bijelim robljem mladim ženama iz istočne Europe obećavaju posao i dobru zaradu u zemljama zapadne Europe, a zatim ih dovode u noćne lokale u Makedoniju i pod izlikom da rade kao konobarice prisiljavaju na prostituciju. Prilikom svake racije noćnih lokala policija otkrije 50-tak strankinja s ilegalnim boravkom, protjera ih i na tome sve završi. U policiji ističu da su trgovci bijelim robljem i makroi uglavnom poznati, no problem je što se ovo krivično djelo teško dokazuje na sudu, pogotovo stoga što se djevojke zbog odmazde boje priznati da se prostituiraju. Iako se godišnje pritvori i po desetak osoba osumnjičenih za trgovinu bijelim robljem, do sada su samo u dva slučaja izrečene i presude. Policija navodi da je središte ovog biznisa u noćnim lokalima po selima duž ceste od Tetova do Gostivara, ali da ih pojedinačno ima i u cijeloj Makedoniji. Cijene usluga prostitutki kreću se od 50 do 100 eura, preprodaja djevojaka među lokalima iznosi od 1.000-2.000 eura, a često ih se preprodaje i u susjedne zemlje.
U Sloveniji, po podacima nevladine udruge za žrtve traffickinga Ključ, policija je 2003. prijavila pet slučajeva trgovine ljudima, no smatra se da je stvaran broj puno veći. Odgovarajući na optužbe o postojanju trgovine bijelim robljem, među kojima je i ona State Departmenta, vlasti obično ističu da je Slovenija "tranzitna država" te da žrtve iz istočne Europe završavaju u Italiji, Nizozemskoj i drugim zapadnim zemljama. Pišući ovih dana o prostituciji, "Nedeljski dnevnik" upozorava da su, uz prostitutke koje kruže regijom nudeći seks bez zaštite, poseban rizik intravenozni korisnici droga, naročito ako je i sama prostitutka ovisnica o drogi, što je, tvrdi list, već skoro redovita popratna pojava. Podatke o broju prostitutki policija više ne prati otkako je ta djelatnost dekriminalizirana, dok se kod svodništva, koje je i dalje kažnjivo, po službenim podacima iz 2002. godišnje istraži 20-tak slučajeva posredovanja u prostituciji i 10-tak slučajeva dovođenja ljudi u ropski odnos.
Slovenija je već nekoliko puta bila domaćin regionalnim konferencijama o ilegalnim migracijama, prekograničnom kriminalitetu i trgovini ljudima, na kojima uz zemlje jugoistoka Europe sudjeluju i Italija, Austrija, Njemačka te predstavnici EU. Na 4. takvoj regionalnoj konferenciji, održanoj u rujnu, ministri iz 13 zemalja upozorili su da je za borbu protiv tih pojava potrebna i europska sigurnosna politika te da države u regiji trebaju pomoć EU-a. Za suradnju s državama poput Italije i Austrije, posebno u razmjenu informaciji i suradnji u suzbijanju tzv. balkanske rute za ilegalne imigrante, bijelo roblje i trgovinu drogom i oružjem, najavljeno je i skoro osnivanje posebnog centra na njihovoj tromeđi.