"Podaci o vlasništvu u medijima predstavljaju najskrovitiju vrstu podataka u Hrvatskoj", ocijenio je za Hinu Stjepan Malović, profesor novinarstva i medijski stručnjak koji je sudjelovao u projektu istraživanja utjecaja vlasništva na pluralnost medija u Hrvatskoj i još 16 tranzicijskih zemalja.
Naše medijsko i drugo zakonodavstvo zabranjuje stvaranje medijskih monopola, no što to ima značiti kad je vlasnička struktura nepoznanica, kaže Malović. On se pritom pita i hoće li ustaljeno ponašanje medijskih kuća promijeniti novi Zakon o medijima, kao što tvrdi državni tajnik Ministarstva kulture Jadran Antolović. Naime, Zakon obvezuje medijske kuće da na vidljivom mjestu objavljuju podatke o "uređivačkoj politici, strukturi vlasništva, poslovnim rezultatima, prosječnoj nakladi ili podatke o slušanosti ili gledanosti".
Antolović ističe važnost odredbe po kojoj nakladnik dnevnika ili tjednika koji brojem prodanih primjeraka prelazi 40 posto ukupnog broja prodanih dnevnika i tjednika ne može više kupovati nove dnevnike i tjednike. Ističe i da Zakon o elektroničkim medijima onemogućava, primjerice, vlasniku radija ili televizije na državnoj razini posjedovanje dnevne tiskovine s nakladom većom od 3.000 primjeraka.
Ravnateljica Međunarodnog obrazovnog centra za novinare – ICEJ Gordana Vilović tvrdi da je pristup podacima o vlasništvu za sada nemoguć, unatoč zakonskoj obvezi o javnosti podataka. Primjerice, zagrebački Trgovački sud ima podatke o vlasništvu, ali ih odbija dati na uvid, dok je s druge strane Financijska agencija (FINA) spremna dati podatke o rezultatima poslovanja, ali ne i o vlasništvu, tvrdi Vilović.
Prema Maloviću, u Hrvatskoj je najveći medijski vlasnik država, koja je, po podacima iz 2003., posjedovala dva dnevnika - Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, HRT, Odašiljače i veze, Tiskaru Vjesnik, te novinsku agenciju Hina. Pribroje li se u državno vlasništvo i mediji ministarstava, udruženja ili komora ovisnih o državi, te županijskim i gradskim vijećima, kao i javnim poduzećima odgovornim državi ili u njenom vlasništvu, onda je država lani bila vlasnikom 82 različita medijska poduzeća, kaže Malović. "Smatram da se bez obzira na zakone radi o neprihvatljivoj koncentraciji državnog vlasništva u medijima", zaključuje on.
Medijska analitičarka Nada Zgrabljić smatra, "u najmanju ruku dvojbenom", koncentraciju državnog vlasništva u medijima. Iako, kako je rekla, formalno-pravni okvir državi dopušta sve ono što ne dopušta vlasnicima komercijalnih medija, krše se proklamirana europska načela, rezolucije i deklaracije o medijima.
Prema Vesni Alaburić, odvjetnici koja se bavi medijskim pravom, država je nedopustivo izuzeta iz kompleta medijskih zakona kojima se ograničava koncentracija medijskog vlasništva. "Kad bi se na našu državu primijenili zakoni koji se primjenjuju na komercijalne medije, pokazalo bi se da se da je država najveći monopolist na hrvatskom medijskom tržištu", rekla je.
"Ograničenja koncentracije jamstvo su različitosti informacija i slobode medija", izjavio je Hini glavni tajnik Njemačkog novinarskog društva Michael Klehm koji upozorava da takva preporuka stoji i u Rezoluciji Europskog parlamenta.
U izvješću američke organizacije za promicanje demokracije u svijetu Freedom House za 2003., upravo se državno vlasništvo, osobito u lokalnim medijima, uzima kao ograničavajući faktor razvoja pluralizma i slobode medija u Hrvatskoj. U izvješću se navodi da Vlada i dalje zadržava monopol na glavnom elektronskom mediju - HRT-u te da je vlasnička struktura privatnih medija uvelike netransparentna.