Prema studiji ICEJ-a, u Hrvatskoj su medijske kuće privatizirane "pod uvjetima sasvim nepoznatim javnosti". Ne samo u novinarskim nego i u krugovima znanstvenika koji se bave medijima uvriježio se novi termin "virtualno vlasništvo", kaže se u studiji, te se dodaje da je rezultat "netransparentne" privatizacije sadržan u činjenici de je država, izravno i posredno, najveći vlasnik medija. Naime, prema podacima iz 2003., ona je vlasnik njih 82, navodi se u studiji ICEJ-a.
ICEJ se u svojoj studiji osvrće i na to kako je proces privatizacije medija tekao u ostalim tranzicijskim državama, od kojih su neke u međuvremenu postale članicama EU.
U Češkoj je većina tiskanih medija privatizirana tijekom spontane privatizacije od 1990. do 1992., a već 1993. niti jedan medij nije bio u vlasništvu države. Novinari koji su u tom razdoblju stekli dionice prodali su ih kad im je vrijednost porasla, navodi se studiji, pozivajući se na Milana Šmida iz praške Zaklade Otvoreno društvo.
U Estoniji je proces privatizacije medija vodila država i trajao je oko pet godina, kazao je Taivo Paju iz Centra za medije. Novinari su predlagali da država proda medije uredništvima i to je 1997. učinjeno s dnevnikom Postmese koji se razvio u najveće estonsko medijsko poduzeće Esti Media. Lokalni i regionalni mediji doslovno su, ističe, "uručeni" lokalnim i regionalnim vlastima, koje ih neizravno ili izravno uređuju. Paradoksalno je da su neki od visokih predstavnika lokalnih vlasti imenovani i urednicima lokalnih medija, upozorava Paju.
Po riječima Audrone Nugarite iz litvanskog Centra za novinarstvo, u toj je zemlji većina tiskanih medija pripala novinarima i ostalim zaposlenicima, a dio novinara kasnije je dionice prodao novim privatnim vlasnicima.
U Mađarskoj je, nakon spontane, uslijedila državna privatizacija medija, a obje su pratili veliki skandali, objašnjava u ICEJ-evoj studiji Mihaly Galik iz budimpeštanskog Centra za neovisno novinarstvo.
U Poljskoj se, pak, sve odvijalo pod kontrolom državnog povjerenstva vođenog s tri osnovne strategije: predaja novina zaposlenicima, prodaja privatnicima, te vraćanje ostatka pod nadzor državne riznice. Od 178 tiskovina, po riječima Beate Klimkiewicz iz krakovskog Instituta za novinarstvo i društvene komunikacije, 71 je pripala uredničkim timovima, 104 privatnim vlasnicima, a tri su vraćena državi.