Arafat je zapao u zdravstvenu krizu koja ugrožava izglede da dočeka ostvarenje svoga sna o nezavisnoj Palestini.
Odluka o prijevozu palestinskog čelnika u Pariz na liječenje donesena je nakon što je Arafata pregledao tim međunarodnih liječnika u stožeru u Ramallahu, gdje je kolabirao u srijedu navečer. Liječnici sumnjaju da 75 godina star Jaser Arafat možda boluje od raka krvi, leukemije.
Izraelski premijer Ariel Sharon dao je u četvrtak dozvolu palestinskom vođi da bez ometanja napusti Ramallah i da se vrati u njega.
Arafat je rođen je 24. kolovoza 1929. u Kairu kao Mohamed Abdel-Raouf Arafat al Qudwa al-Hussein, sin arapskog trgovca. Majka mu umire kada su mu četiri godine a on odlazi živjeti ujaku u Jeruzalem, grad kojim su vladali Britanci pod mandatom Lige naroda, preteče UN-a).
Kroz dječaštvo i mladost u Jeruzalemu upoznaje se sa sukobima između Arapa i Židova, posebno židovskih useljenika koji u Palestinu dolaze kako bi izgradili svoju državu.
Dok je pohađao građevinski fakultet u Kairu, gdje je stekao diplomu inženjera, Arafat je izučavao povijest Židova, družio se s njima i čitao radove cionista kao što je Theodor Herzl. No, 1946. postaje palestinski nacionalist i u Egiptu nabavlja oružje koje se krijumčari u Palestinu "za arapsku stvar".
U studenom 1947., članice UN glasuju o okončanju britanskog mandata nad Palestinom do 15. svibnja 1948. i njezinoj podjeli na židovsku i arapsku državu s Jeruzalemom kao zajedničkim gradom. Židovi u Palestini i svijetu spremno su prihvatili podjelu.
Odgovor palestinskih susjeda bio je odreda negativan. S namjernom da spriječe stvaranje bilo kakvog židovskog entiteta u regiji oni su odbacili plan, a vojske Libanona, Sirije, Jordana, Egipta i Iraka napale su novu zemlju, obznanivši namjeru da je unište.
Kada je izbio prvi arapsko-izraelski rat 1948., Arafat je prešao u Palestinu kako bi se borio protiv Izraelaca.
Izraelci su dobili rat, a Arapi su pretrpjeli teško poniženje jer je 750.000 Palestinaca ostalo bez vlastite države.
Tijekom 50-ih godina Arafat je regrutiran u egipatsku vojsku i 1956. se borio sueskoj kampanji.
Po napuštanju vojske Arafat je radio kao inženjer u Kuvajtu, gdje s nekoliko palestinskih kolega osniva pokret koji je postao poznat kao Al Fatah, tajna teroristička organizacija čiji je cilj bilo vraćenje Palestine palestinskim Arapima. Ta i druge skupine postaju oružano krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), krovne palestinske udruge oformljene 1964.
Arafat se potpuno posvetio vođenju Al Fataha, koji 1965. počinje s gerilskim i terorističkim napadima na Izrael.
U "Šestodnevnom ratu" 1967., Izrael je ponovo izašao kao pobjednik zauzevši Golansku visoravan od Sirije, Zapadnu obalu od Jordana te pojas Gaze i glavninu Sinajskog poluotoka od Egipta.
Nezadovoljni zbog nedjelotvorne pomoći arapskih zemalja, godine 1968. Palestinci biraju Arafata za predsjednika PLO-a.
Arafat i Al Fatah prebacuju se u Jordan, utočište većine arapskih izbjeglica iz Palestine, a pod Arafatovim vodstvom PLO i njegove brojne frakcije izvode niz terorističkih napada, uključujući otmice i Europi i na Bliskom istoku. Arafat nikada nije osobno preuzeo odgovornost za te napade, no nije ih ni osudio.
Terorističke aktivnosti PLO-a stvaraju teškoće jordanskom kralju Huseinu koji u rujnu 1971. naređuje napad jordanske vojske na palestinske izbjeligičke logore i protjerivanja PLO-a iz Jordana.
PLO nakon progona uspostavlja baze u Libanonu i nastavlja s napadima na Izrael. Iduće 1972. godine dolazi do jednog od najozloglašenijih napada za koji je sumnjičen Arafat - otmice i ubojstva 11 izraelskih sportaša na olimpijadi u Muenchenu, koje je izvela skupina nazvana "Crni rujan", u spomen pogroma u Jordanu.
Dvije godine nakon tog napada koji je predstavljao vrhunac palestinske terorističke kampanje, Arafatu je omogućeno da se obrati Općoj skupštini UN-a a PLO-u da dobije status promatrača.
Palestinska taktika kasnije se okreće gerilskim napadima s juga Libanona na Izrael i stjecanju šire međunarodne podrške.
U lipnju 1982., uzvraćajući na sustavne napade na naselja uz granicu s Libanonom, izraelska vojska, predvođena ministrom obrane a današnjim premijerom Arielom Sharonom prodire do Bejruta i tamošnjeg sjedišta PLO-a, okupirajući dugotrajno jug Libanona.
Nakon progonstva iz Libanona, Arafat uspostavlja sjedište u Tunisu iz kojeg PLO podupire Palestince na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze da pokrenu ustanak poznat kao prva Intifada.
Godine 1988. Arafat proglašava nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u Gazi, te obznanjuje pred UN-om da se PLO odriče terorizma i priznaje Izraelu pravo na postojanje.
Do kraja te godine 70 zemalja priznalo je PLO, no stečeni kredibilitet izgubljen je 1990., Arafatovom podrškom iračkom predsjedniku Sadamu Huseinu za okupaciju Kuvajta.
U vrijeme kada je ostao bez podrške niza arapskih zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju, Arafatu izraelski premijer Yitzhak Rabin nudi razmjenu "teritorija za mir", na tajnim pregovorima koji se odvijaju uz posredovanje Norveške.
Uz prenapučeni i siromašni pojas Gaze, Rabin je ponudio i nepovezane komadiće Zapadne obale, oboje okupirane '67., no oslabljeni Arafat nije imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu.
Nakon što je 1993. PLO službeno priznao Izrael, Arafat i Rabin su potpisali mirovne sporazume iz Osla, koji su nudili okvir za uspostavu mira u regiji. Sporazumi su pozivali na okončanje nasilja, postupno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze i Zapadne obale te stvaranje palestinskih vlasti na tom području.
Rabin, Arafat i šef izraelske diplomacije Shimon Peres 1994. su podijelili Nobelovu nagradu za mir, uz brojna osporavanja. Arafat je siječnju 1996. izabran za predsjednika palestinskih vlasti.
Atentatom desničarskog ekstremista na Rabina 1995. i povratkom na vlast desničarskog Likuda koji opstruira sporazum iz Osla, mirovni proces dobija udarac od kojeg se neće oporaviti i 2000. godine Palestinci i Izraelci obnavljaju spiralu nasilja, koje eskalira 2001. i 2002.
Arafat i Sharon, suparnici iz Libanona 1982. ponovo su ušli u bitku. Sharon, koji je postao izraelski premijer, optužuje Arafata da upravlja obnovom terorističkih napada na Izrael a on odgovara da ne može nadzirati nasumične nasilne akte militantnih skupina kao što su Hamas i Islamski džihad.
Obnovljeno nasilje uključuje napade su gradske autobuse, disko klubove, restorane, rafalnu pucnjavu na ulici i masakre u obiteljskim kućama.
U ožujku 2002. Izrael pokreće operaciju Obrambeni štit, čiji su objavljeni ciljevi uklanjanje terorističke infrastrukture na Zapadnoj obali. U sklopu operacije izraelska vojska počinje opsadu Arafatovog sjedišta u Ramallahu, koja traje i danas.
Godine 2003., pod američkim pritiskom da prepusti dio svojih ovlasti, Arafat pristaje na imenovanje umjernog Mahmuda Abasa za palestinskog premijera. No zbog Arafatovog zadržavanja kontrole nad palestinskim snagama sigurnosti, Abas podnosi ostavku. Novim premijerom imenovan je Ahmed Korei.
Operacije protiv terorističke infrastrukture Izraelci 2004. provode i u pojasu Gaze, nakon kojih 25. listopada parlament prihvaća Sharonov plan povlačenje iz Gaze, za koji Palestinci ocjenjuju da će uništiti mirovni sporazum iz Osla jer im se uz Gazu nude ostaci, ostataka obećanih teritorija na Zapadnoj obali.
piše: Damir Hainski