Treći mandat nije moguć po odredbama bjeloruskog Ustava. Međutim, bjeloruski Vrhovni sud u rujnu je presudio da Lukašenko može imati i više od dva predsjednička mandata, čime je otvorena mogućnost da bjeloruski predsjednik, na vlasti već deset godina, na neodređeno vrijeme produži svoj mandat koji istječe 2006. godine.
Lukašenko, autokratski čelnik koji praktički sam upravlja zemljom i čiji je režim izolirao Bjelorusiju s međunarodne scene, prvi je puta izabran za predsjednika 1994. godine. Nakon toga je na referendumu 1996., koji su nezavisni promatrači ocijenili lažiranim, uspio produljiti mandat do 2001. godine. Na izborima te godine dobio je, prema službenim podacima, više od 90 posto glasova birača, te osvojio drugi mandat koji istječe 2006. godine.
"Neću silom zadržati vlast. Ako mi narod dopusti da sudjelujem na izborima 2006., sudjelovat ću na isti način kao i na prethodnim izborima - uz iste uvjete koje će imati i drugi kandidati", rekao je Lukašenko. "Iskreno govoreći, ako postavim to pitanje (na referendumu), na temelju čega bi me odbili - čovjeka koji je čitav svoj život posvetio narodu".
Čini se da je bjeloruska oporba preslaba da spriječi Lukašenkovu pobjedu na predstojećem referendumu i parlamentarnim izborima.
Oporbene stranke, koje su uglavnom bojkotirale prethodne izbore u listopadu 2000. godine, ipak su najavile da će na ovim izborima pokušati pobijediti autokratskog predsjednika. Narodna koalicija Pet plus - koja okuplja pet vodećih bjeloruskih oporbenih stranaka - najavila je da će u svakoj od 110 izbornih jedinica imati zajedničkog kandidata.
Članovi oporbenih stranaka u Bjelorusiji žive u strahu. Kada zovu jedan drugog telefonom ne navode svoja imena niti mjesto susreta nego govore "na istom mjestu kao i jučer" ili tamo gdje i prekjučer", piše ruski analitički tjednik Kommersant-Vlast.
U toj zemlji još postoje dva oporbena lista "Narodnaja volja" i "Nedelja", s tim da je prodaja drugog na novinskim kioscima zabranjena. Drugih oporbenih novina nema, nema ni nezavisnih radijskih i televizijskih postaja, pa ni Lukašenku nije važno što Ustav zabranjuje njegov referendum. Važno je samo kako će to prikazati i komentirati televizija.
Da je njegova propaganda vrlo uspješna pokazuju i ispitivanja javnog mnijenja. Prema anketi "Levada-centra", provedenoj od 15. do 21. rujna među 1086 ljudi, na referendum će izaći 61 posto birača od kojih će 48 posto glasovati za promjenu Ustava u korist Lukašenka. Međutim, za izmjene Ustava potrebno je više od 50 posto potpore biračkog tijela.
Prosvjedi u Minsku su zabranjeni. Izražavanje nezadovoljstva dopušteno je samo na trgu Bangalor sakrivenom duboko u parku na kraju grada i to uz dozvolu vlasti.
Ipak, prošle nedjelje su u Bjelorusiji održana dva prosvjeda - jedan na trgu, a drugi u središtu Minska. Okupilo se nekoliko stotina ljudi koji su prosvjedovali protiv mogućeg trećeg predsjedničkog mandata Lukašenka. Kako piše ruska Nezavisimaja gazeta, bjeloruski analitičari vjeruju da je oba prosvjeda odobrio sam Lukašenko kako bi pokazao svoju "demokratičnost". To je posebno važno sada kada se na njega okomila cijela Europa, a američki Kongres usvojio prošlog tjedna "Zakon o demokraciji u Bjelorusiji" kojim su predviđene mjere pritiska bez presedana na bjelorusko čelništvo.
Europski parlament osudio je još u rujnu Lukašenkov predviđeni referendum nazvavši ga "potvrdom autoritarnosti kojom Lukašenko vlada zemljom". Zastupnici Europskog parlamenta smatraju da je "pokušaj predsjednika Lukašenka da dobije produljenje predsjedničkog mandata referendumom još jedna potvrda autoritarnosti kojom vlada zemljom" stoga su od njega zatražili da "poštuje bjeloruski ustav" i "ne organizira referendum o tom pitanju".
Očito je da Zapad ne priznaje Lukašenkov referendum i zato će pokrenuti mehanizme međunarodnog pritiska. To bi trebalo dati znak bjeloruskoj oporbi koja navodno aktivno proučava iskustvo gruzijske "revolucije ruža".
Predstavnici OESS-a više su puta posljednjih mjeseci ocijenili da trenutačna situacija u Bjelorusiji "ne omogućava slobodne i poštene izbore".
Ljudi su se pomirili s tim da tajne službe kontroliraju njihov život i da ih se učinkovito i sustavno izolira od zapadnih država. Lukašenko vrlo rado Bjelorusiju uspoređuje sa susjedima. Tako tvrdi da se samo njemu može zahvaliti što je zemlja sigurna - za razliku od Rusije. Ili što njegov narod zarađuje znatno više nego Ukrajinci.
Pri tome zaboravlja spomenuti da njegova zemlja nije sposobna za samostalno preživljavanje, da je i dalje politički i gospodarski ovisna o Rusiji, da nema zapadnih investitora te da veliki broj mladih odlazi u inozemstvo u potrazi za boljom budućnošću.