Monografija vrlo reprezentativno, kako je rečeno na predstavljanju, daje presjek najvažnijih momenata u Vaništinu slikarskom opusu u proteklih pola stoljeća.
U opsežnoj studiji pod naslovom "Josip Vaništa, u šest stavaka" Zdenko Tonković ističe kako Josip Vaništa od svojeg pojavljivanja u hrvatskoj likovnoj umjetnosti godine 1952. nije prestao biti posebnim fenomenom te umjetnosti. Vaništa, koji je na našu likovnu scenu došao zajedno s Miljenkom Stančićem, kako napominje Tonković, došao je sa slikama koje su, iako realističke, bile jednako udaljene od vladajućeg koncepta realizma i od slika tek otkrivene apstrakcije. Napominje da je Vaništa jako uronjen u tradiciju, slikar otvorenih čula za svoju uvijek ponovno u prostoru i vremenu propitkivanu egzistencijalnu i umjetničku poziciju.
Književnik Marko Grčić, pohvalivši monografiju o Vaništinu djelu, rekao je kako ono unatoč dugome vremenskom luku odolijeva mijenama povijesti.
"Vaništa ostaje sa svojim portretima, krajolicima, mrtvim prirodama, njegova djela imaju crtu, posjeduju ono bezvremensko", rekao je.
Akademik Tonko Maroević istaknuo je kako je Vaništa vrhunski slikar, intelektualac, umjetnik koji je vrlo rano postao avangardnim i koji se isto tako vratio slikarstvu znatno prije nego što su to učinili drugi hrvatski slikari.
Autor monografije Zdenko Tonković napomenuo je kako je kroz sintezni predgovor htio prikazati Vaništino djelo te načiniti spoj teksta i stotinjak reprodukcija koje su upotpunile djelo.